Osmero hrvatskih građana koji su htjeli posvojiti djecu iz DR Konga, a na kraju su optuženi za trgovinu djecom, već su više od mjesec dana u istražnom zatvoru. Nakon što su pred sudom izjasnili da nisu krivi, sudac im je odredio puštanje na slobodu uz jamčevinu. Index je razgovarao sa Dianom Topčić-Rosenberg, međunarodnom konzultanticom za socijalne politike i osnivačicom udruge “Adopta” koja se bavi podrškom pri posvajanju djece u Hrvatskoj, kako bi se razjasnili detalji ovog bizarnog slučaja.
DR Kongo zakonom je zabranio izdavanje izlaznih viza za djecu kod međudržavnog posvojenja upravo zbog toga što su prije desetak godina postojale sumnje da se djeca posvajaju na ilegalan način – međutim, kroz godine se ta politika promijenila i danas djeca zajedno s posvojiteljima mogu legalno napustiti Kongo uz izlazne vize koje se dobivaju na osnovu potvrda četiri različita ministarstva u Kinshasi. U Republici Hrvatskoj zakon pokriva, do neke mjere, odrednice za posvajanje djece unutar države i odrednice za posvajanje djece koja su rođena u državama potpisnicama Haške konvencije. Međutim, ni na jednoj stranici resornog ministarstva ili bilo kojeg drugog odgovornog tijela, ne mogu se pronaći jasne upute kroz koje korake i preko kojih tijela se može posvojiti dijete iz primjerice Rusije ili Kine koje jesu potpisnice konvencije ili pravila za države koje nisu potpisnice poput DR Konga.
Postavlja se pitanje zašto bi neki par iz Republike Hrvatske uopće poželio posvojiti djecu iz država koje nemaju pravnu zaštitu Haške konvencije? Odgovor na to pitanje može se pronaći u izuzetno sporom i mukotrpnom procesu posvajanja u kojem postoji pet do šest puta više potencijalnih posvojitelja od broja djece koja se uopće mogu posvojiti u Hrvatskoj, zbog čega se parovi relativno često odlučuju na posvajanje iz trećih zemalja.
Haška konvencija prvenstveno služi kao pravni okvir prema kojem se države potpisnice obvezuju na sprječavanje potencijalne trgovine djecom putem međunarodnog posvajanja, dakle, u zakonima svake države očekuju se efikasni i učinkoviti mehanizmi koji sprečavaju tu mogućnost. Republika Hrvatska to nije napravila, već je postavila središnji ured u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike kao jedino odgovorno tijelo – to tijelo nema dovoljno zaposlenih i kvalificiranih ljudi, a niti vremena, da bi se svima mogla pružiti kvalitetna stručna pomoć i to je jedan od razloga zašto se posvojitelji okreću prema državama nepotpisnicama.
Zbog ovog naizgled čudnog i neobjašnjivog slučaja, nameću se razna pitanja – koliko je Haška konvencija uopće efikasna i učinkovita, koliko se država uopće pridržava odrednica konvencije, može li se Hrvatska svrstati u pouzdane zemlje za djecu i posvojitelje, koliko će vremena trebati da Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike ispravi “rupe” u svojem sustavu i počne djelovati kako je obećalo i zašto se posvojitelji okreću prema zemljama koje su već godinama pogođene raznim militantnim skupinama, ogromnim siromaštvom i slično? Na sva ova i slična pitanja još se uvijek čeka odgovor.
Comments are closed.