Ovu srijedu imala sam priliku otići u ZKM pogledati predstavu Tko se boji Virginije Woolf? Ta predstava je na pozornici prvi put izvedena 1962. godine, a nedugo zatim je snimljen istoimeni film. U ZKM-u je igrala 21.01. i 22.01. sa rasprodanom dvoranom u oba termina.
Predstava ima svega 4 lika, ali dva lika se ipak ističu najviše. Muž i povjesničar George kojeg igra Rade Šerbedžija i njegova žena Marta koju igra Katarina Bistrović Darvaš. Sve počinje kasno oko dva u noći. George i Marta tek došavši kući vidno pod utjecajem alkohola odmah kreću s igricama. Biraju riječi kako bi jedno drugo povrijedili. Ali zabavi je ubrzo kraj kada se sjete da su pozvali dvoje mladih pridošlica u goste. Marta je kćer dekana na jednom od prestižnih collagea koja svoju zlobu koristi kao štit od vlastitog nezadovoljstva. George je profesor povijesti i fascinantan filozof koji svaku interakciju može okrenuti u svoju korist ili bar isprovocirati reakciju. Dolaskom mladog para Nicka i Honey koje igraju Milan Marić i Romina Tonković u Martin i Georgeov već dovoljno uzburkan svijet donose još nemira. Što duže vrijeme prolazi to su praznije boce s raznim alkoholima, a riječi svakog od likova postaju oštrije i direktnije. Marta i George čitavu večer pokušavaju ostaviti dojam dobrih domaćina, ali alkohol i ogorčenost svakom sekundom rastu dok se sve opet ne pretvori u njihovo svakodnevno igranje igrica. Tada Nick i Honey postaju samo pijuni u njihovim izopačenim igrama riječi. Inate se, mlate, bahate i skaču, pijano, sve dok tenzije ne postanu prevelike za tako mali prostor.
Scenografija me ostavila bez teksta. Svaki komad scene je savršeno izabran, savršeno pozicioniran i stvara osjećaja razbacanog natrpanog prostora u kojem žive ljudi koji puno misle i još više piju. Kostimi su prekrasni i vjerodostojni karakterima likova. Tekst je isprepleten pošalicama i podbadanjem koje je kod publike izazivalo iskren smijeh. Rade Šerbedžija se s razlogom slovi jednim od najboljih hrvatskih glumaca i taj naslov je opet opravdao. Dijalozi, monolozi, tišina i vika svaki dio ove predstave tekao kao da se situacija dešava ravno ispred nas, ali u zbilji, sasvim realistično. Posebno se mora istaknuti dinamika između glavnih likova koji su sjajno oživili dvije iznimno kompleksne ličnosti. Istinski sam se smijala i iskreno sam uživala gledajući ovu predstavu. Činilo mi se kao da su svi iz dvorane izlazili sa upitnicima iznad glava. Tko se boji Virginije Woolf? kao što i samo pitanje nalaže ova predstava je provokativna , ali ipak tako svakodnevna, pravo osvježenje.
