Umjetnost u 21. stoljeću karakterizirana je spektaklom, a to možemo objasniti fenomenom koji je uslijedio neposredno nakon AIDS krize kada su avangardni i eksperimentalni umjetnici nestali, a s njima i kritički osviještena publika visoke razine estetskog ukusa. Cilj ovog članka je jasno definirati elemente kulture danas, njezine nedostatke, te kako ju uspješno možemo revitalizirati.
Fran Lebowitz o razornom utjecaju AIDS epidemije na kulturu
Fran Lebowitz, u dokumentarnom filmu Martina Scorsesea Public Speaking 2010., ukazala je na smrt umjetnika i intelektualne publike povodom AIDS epidemije. Lebowitz navodi kako je, pored umjetnika, publika s visokom razinom kritičke osviještenosti i kulturnog kapitala umrla, što je označilo i smrt same kulture. Umjetnost koja je bila slavljena nakon AIDS krize bila je pojednostavljena kako bi se svidjela ukusima masovne publike, a suptilnost i visoka razina stručne prosudbe bila je izgubljena.
16 godina kasnije njezina izjava odzvanja glasnije nego ikada – streaming servisi poput Netflixa zamijenili su kino, blockbusteri zamijenili su intimne prikaze ljudskog iskustva, a glazba je formulirana isključivo da bi postigla viralnost, dok je album kao format stavljen na stranu.
Stanje filma u 21. stoljeću
Filmovi sa najvećom zaradom u 21. stoljeću su Avatar (2009), Avatar: Put Vode (2022), Osvetnici: Završnica (2019), Spider-man: Put bez povratka (2021), Jurski svijet (2015), Gospodar Prstenova: Povratak Kralja (2003). Primjećujemo vrlo jasni uzorak na tematskoj razini, svaki film na ovoj listi je znanstveno-fantastične prirode. U Avataru su to Na'vi – humanoidi s planeta Pandora, u Avengersima i Spider-manu su to superheroji, Jurski svijet bavi se divovskim dinosaurima, a Gospodar Prstenova prikazuje borbu dobra i zla koja se manifestira u čarobnjacima, vilenjacima i drugim tipičnim bajkovitim likovima. Dakle, možemo zaključiti kako je svaki film na ovoj listi napravljen, više-manje, iz istog kalupa – borba protiv dobra i zla, koja u većini slučajeva završava sa pobjedom dobra nad zlom, crno-bijela karakterizacija likova i spektakularne borbene scene s glasnim CGI efektima. Nadalje, primjećujemo kako je svaki od navedenih filmova samo jedan u seriji. Svi ovi elementi pridonose gubitku umijeća naracije, te prostora za samostalnu interpretaciju bez infantilizacije gledatelja. Redatelj Sean Baker, poznat po svojim filmovima s hiperrealističnim prikazima marginaliziranih skupina, ukazao je na nedostatak zrelih filmova za odrasle. Baker navodi kako su eksplozije i superheroji zamijenili snažne i intimne ljudske priče poput onih u filmovima Jonathana Demmea ili Roberta Altmana. Još jedan kuriozitet ovog fenomena je rast u načinu snimanja kadrova kako bi bili optimalni za društvene mreže. Glavni fokus kadra centriran je u sredini kako bi poslužio za vertikalno gledanje na mobitelu.
Portret glazbe sadašnjice
Glazbeni svijet danas nije daleko drugačiji od stanja u kojem se filmska industrija nalazi – album kao glazbena forma je praktički drevni pojam. Umjesto njega u prvi plan stavljen je singl, a imperativno je da ima zarazni sound bite napravljen za pridobivanje pažnje na društvenim mrežama. Kao rezultat, kompleksniji radovi koji se trebaju poslušati od početka do kraja kako bi došli do punog izražaja ne dobivaju svoje zasluženo mjesto na pozornici.
Ima li nade?
Iako nam mainstream ne nudi raznoliku ponudu filma ili glazbe, još uvijek postoje umjetnici kojima je prioritet inovacija forme kojom se bave, a isto tako i publika koja je voljna kritički promišljati sadržaj koji konzumira. Smatram kako je sljedeći korak u revitalizaciji kulture povratak u prošlost, uzmimo za primjer album LUX od španjolske avangardistice Rosalie kojim je napravila iskorak u povijest glazbe, istražujući klasičnu glazbu, te uokvirujući ju u suvremen format. Ili Jedna bitka za drugom, najnoviji film legendarnog Paul Thomas Andersona koji služi kao trosatna kritika američke desnice. Dakle, kultura, iako u najgorem izdanju dosad, nije u potpunosti mrtva, te možemo zaključiti kako jedino razvijanjem oštrog kritičkog oka i njegovanjem estetskog ukusa možemo, kao publika, podržavati umjetnike i zajedno sudjelovati u rekonstrukciji umjetnosti i kulture.
Više o pop kulturi i filmovima pročitajte ovdje.