Gusta izmaglica iz dimnog topa polako ispunjava prostor dvorane u Frankopanskoj, dok iz polumraka izranja divovska, gotovo dvometarska kontura nosa, koja dominira pozornicom poput nadrealnog spomenika ljudskom prkosu i patnji. Nismo na samom početku; već smo duboko uvučeni u središte dramaturškog kovitlaca gdje se teatar u teatru stapa s grubom stvarnošću bojnog polja i finom tkaninom pjesničke riječi. Scena je zasićena pažljivo biranim vizualnim detaljima, uz majstorsku igru svjetla, stvarajući atmosferu koja je istovremeno neoromantičarski bajkovita i suvremeno oštra.
Rostandov „Cyrana de Bergeraca“ u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, u režiji Aleksandra Popovskog, nije tek još jedno novo čitanje kanonskoga dramskog teksta, nego snažan kazališni događaj koji se upisuje u pamćenje gledatelja i u povijest same kuće. Popovski još jednom potvrđuje svoju vizionarsku ulogu u razvoju Gavelle, pretvarajući Rostandovo remek-djelo u vizualni i emocionalni spektakl koji, unatoč trajanju od skoro tri sata, ne gubi ritam, napetost ni koncentraciju. Naprotiv, riječ je o rijetkoj predstavi koja publiku drži budnom, angažiranom i emotivno uzdrmanom od prve do posljednje scene, a završava snažnom reakcijom publike kao znakom kolektivne katarze.
Veliku ulogu u toj uspješnoj transformaciji klasika ima i raskošan, precizan prijevod Ivana Kušana, koji Rostandovu poeziju čini protočnom, duhovitom i iznenađujuće suvremenom. U spoju s Popovskijevom režijom, ovaj Cyrano postaje prava „školska lekcija“ o tome kako klasični tekstovi mogu biti reinterpretirani bez gubitka dostojanstva izvornika, a istodobno pretvoreni u uzbudljivo, moderno kazališno iskustvo.
Vizualni identitet predstave jedan je od njezinih najsnažnijih aduta. Scenografija Vanje Magića, zajedno s kostimima Marite Ćopo i Mije Popovske, gradi maštovit, zaigran i samosvjestan kazališni svijet koji svjesno komunicira s idejom teatra u teatru. Kiparski elementi Lucije Jelić, sugestivna „maska mjeseca“ Ivane Stećuk te precizno oblikovanje svjetla Zdravka Stolnika stvaraju atmosferu u kojoj se poetično i monumentalno neprestano prepliću. Glazbeni odabiri, od dojmljive obrade pjesme „Creep“ do monumentalne „Carmine Burane“ dodatno naglašavaju sudar klasike i suvremenog senzibiliteta, pretvarajući pozornicu u prostor gdje emocija ima jednaku težinu kao i riječ.
Središnji stupovi ove produkcije nesumnjivo su Ozren Grabarić i Lara Nekić, čija glumačka sinergija oživljava potresni ljubavni trokut u kojem sudjeluje i Kristijan Petelin. Grabarićeva interpretacija naslovnog junaka, već okrunjena nagradom za najbolju mušku ulogu, donosi gotovo idealnog Cyrana: posvećenog ratnika i briljantnog govornika, ali istodobno duboko ranjivog pjesnika koji vlastitu nesigurnost skriva iza duhovitosti i samoironije. Njegova igra izbjegava svaku patetiku, gradeći lik kroz precizne prijelaze između snage i krhkosti. Lara Nekić, nagrađena za svoju „glumačku bravuru“, Roksani udahnjuje modernu snagu i emocionalnu slojevitost, čineći je ravnopravnom i fascinantnom pokretačicom radnje, a ne tek romantičnim objektom žudnje. Kristijan Petelin kao Christian de Neuvillette suvereno zaokružuje ovaj pulsirajući ljubavni trokut, dajući liku toplinu i iskrenu nespretnost koja dodatno pojačava emotivni naboj.
Poput vrhunski iskovanog mača, ova je predstava istovremeno ubojito oštra u svojim monolozima i elegantna u svom pokretu. Ona nas podsjeća da su najdublji ožiljci često oni nevidljivi, oni koje nosimo u srcu, a ne na licu i da kazalište, kada je ovako precizno i strastveno izvedeno, još uvijek ima moć da ih razotkrije, prepozna i pretvori u zajedničko iskustvo.
Ako želite zaviriti u dušu predstave, upoznati proces njezinog stvaranja i sve detalje koji stoje iza njezine pripreme, svakako bacite oko na TikTok profil Medie Croatike. Tamo vas čeka kratak, ali iznimno intrigantan sneak peek, kroz koji možete zaviriti iza kulisa, otkriti zanimljive trenutke s probe i doživjeti dio čarolije koju predstava donosi.