Press "Enter" to skip to content

Bila je spremna riskirati život za slobodu

Sjeverna Koreja, mračna i tajanstvena zemlja potpuno izolirana od svijeta i informacija. Većini ljudi poznata je povijest Korejskog poluotoka, rat, podjela i donekle kako danas funkcioniraju ove dvije zasebne Koreje. Južna kapitalistička te sjeverna komunistička.

Većinski dio stanovnika Sjeverne Koreje živi u nama nepojmljivom neznanju da postoji cijeli svijet izvan granica njihove države. Ne znaju da postoje razne rase, narodnosti… Ne znaju da postoje niti koja su to

osnovna ljudska prava, a kamoli prava životinja. Ne znaju za koncept slobode ni ljubavi. Kako znati za neki koncept kada za to nemaju niti riječ. Ovime smo samo malo ,,postrugali” po površini misterija i  svega onoga što Sjeverna Koreja kao takva predstavlja.

Oni koji se odluče na prebjeg svjesni su da time riskiraju ne samo svoj, nego i živote članova svoje obitelji. Ako ih ulove u bijegu, ono što se može dogoditi jest da ih vrate u Sjevernu Koreju i zatvore u politički kamp ili u neki od radnih logora gdje prolaze najgore moguće torture ili su odmah ubijeni.

Kako shvatiti zašto se Sjevernokorejci ne pobune protiv vlasti i ne naprave nekakvu revoluciju? Zamislite da živite tamo, da ste siti. To znači da počinjete razmišljati o nečemu što nije preživljavanje, onda počnete čitati knjige, počnete razmišljati o smislu života, zanimat ćete se za umjetnost ili ćete htjeti imati neki svoj hobi. Ljudi ako su siti, ne može ih se tako lako kontrolirati kao kada gladuju, zato sjevernokorejske vlasti odlučuju ne dati hranu narodu tako da sada ne mogu razmišljati o nekakvim revolucijama, o slobodi, o tome kako drugi ljudi žive. Ovako jedina misao koja ih okupira iz dana u dan je kako preživjeti i dočekati sutra.

Park Yeonmi imala je samo 13 godina kada je odlučila riskirati vlastiti život i zaputiti se u nepoznato.

Za početak, spomenimo kako su njezinog oca uhitili te su ga zatvorili i podvrgnuli teškom radu. Njezina starija sestra Eunmi uspjela je pobjeći u Kinu, ali ih o tome nije obavijestila. Yeonmi je htjela pobjeći s njom, ali taj ju je dan užasno bolio trbuh do te mjere da su ju roditelji morali odvesti u bolnicu. Imajući na umu da u Sjevernoj Koreji bolnice nemaju skoro nikakvu opremu, pa ni rendgen da se snimi i vidi što nije u redu, doktor je popipao trbuh i zaključio da treba operirati slijepo crijevo. To popodne su ju operirali, bez ikakvog anestetika ili tablete protiv bolova. Ispostavilo se da nije problem slijepo crijevo nego neuhranjenost. Medicinska sestra u bolnici koristi se jednom iglom za sve pacijente, a pivske boce im služe kao infuzija. Kad pacijent umre, tijelo stoji tako te ga štakori pojedu, a zatim djeca koja vide tog štakora love ga jer je i štakor tamo cijenjen protein. I onda kada ga pojedu, a štakor je zaražen od ljudskog mesa, djeca umru i tako u krug. Yeonmi je znala da želi pobjeći odatle. Znala je da želi pobjeći od toga pakla pa i po cijenu života. Nekoliko dana nakon što je izašla iz bolnice, majka i ona krenule su za sestrom u Kinu preko unajmljenog kineskog brokera. Uopće se nisu pitale zašto im taj broker pomaže, bile su toliko očajne da im to nije bilo niti bitno. Smatrale su da će tako i tako možda poginuti na putu, pa bolje i bilo kakva čak i najmanja nada nego ostati u onom paklu.

Prvo su ona i majka preplivale zamrznutu rijeku do Kine, što možda zvuči jednostavno, ali u Sjevernoj Koreji na svakih nekoliko metara stoje poredani vojnici s naoružanjem koji će bez zadrške upucati svakoga koga vide da prelazi granicu. Broker koji je njima pomogao potplatio je stražare na tom dijelu granice tako da su mogli proći. Kad su došli u Kinu, njena majka bila je silovana od strane kineskog brokera koji je htio silovati i nju, ali majka ju je obranila. Broker im je rekao da ako misle preživjeti u Kini, moraju biti prodane. Njoj je bilo neshvatljivo da su brokeri dogovarali cijenu za njih kao da prodaju štence. Njena majka bila je prodana za 65 dolara, a nju su prodali za 300 dolara i tako su ih odvojili. Čovjek kojem su ju prodali i sam je bio broker, već oženjen, ali je rekao da ju želi zadržati i da ako ostane s njime da će joj donijeti roditelje tako da je mislila da će njezina žrtva spasiti njenog oca i majku. To je i učinio. Kupio je njenu majku od farmera i doveo njenog bolesnog oca iz Sjeverne Koreje. No otac joj je bio toliko izmučen u radnom kampu i obolio od raka debelog crijeva te je preminuo nakon par mjeseci i ona je sama morala pokopati očev pepeo u Kini, jer jedini način da prežive u Kini kao prebjezi iz Sjeverne Koreje je da se skrivaju ili da budu prodani. Sljedeći korak bio je prohodati pustinju do Mongolije, 2009. godine. Tako je iz Mongolije došla u Južnu Koreju. I dan danas se u Kini maloljetne djevojke i žene prodaju u roblje, ali o tome se ne priča koliko bi se trebalo jer se ne želi uzrujati Kinu i njen režim ekonomske velesile koja potpomaže Sjevernu Koreju.Park kaže da je slobodu okusila tek u Južnoj Koreji, jer u Kini ih brokeri prate i na wc jer ne žele riskirati da pobjegnu. Prebjezi su njima samo predmeti, koje ne tretiraju kao ljude. Kupuju ih, siluju, govore da nisu vrjedniji od svinje i ostale nezamislive stvari. Čak su joj rekli da ako bi ju želio ubiti može to učiniti istoga trena, da nitko neće mariti pa čak ni policija. U Kini za prebjege nema dostojanstva, nema slobode. Jedini način da budu ljudi je da idu dalje iz Kine.

Kad je došla u Kinu, Yeon-mi čak nije doživjela ni kulturološki šok jer nije uopće mogla povezati sve te stvari, nije ni znala što je to kulturološki šok. Bila je emocionalno tupa. Kaže kako i dan danas uči osjećati određene stvari i emocije. ,,Kao prebjeg iz Sjeverne Koreje ne znaš što osjećati u kojem trenutku.” Kad ju je netko prvi puta pitao da se predstavi, nije znala što to podrazumijeva. Onda su joj objasnili da je lako predstaviti se. Kažeš ime, možda što voliš raditi, neki hobi, najdražu boju… U Sjevernoj Koreji toga nema. Tamo ljudima nametnu da im je najdraža boja crvena, boja revolucije, da im je najdraža zemlja Sjeverna Koreja, a hobi si nitko ne može baš priuštiti.

,,U početku kad sam bila u Kini i prolazila brojna mučenja, razmišljala sam tako da ako bi mi netko osigurao premda i smrznuti krumpir u Sjevernoj Koreji i da znam da mi nitko neće nauditi, da sam mirna da moj život nije svakoga trena u opasnosti, zapravo bih se vratila tamo gdje je sve odlučeno za mene.” Park kaže da joj je sa shvaćanjem slobode došla i velika odgovornost i to joj se činilo zastrašujućim. ,,Ako bih odabrala na primjer da budem plesačica, zapravo sam odgovorna za taj svoj izbor do kraja života i to mi je bila užasno zastrašujuća spoznaja.” Zaključuje kako biti slobodan iziskuje veliku hrabrost.

Nakon što je došla u Južnu Koreju, doživjela je veliku diskriminaciju, tako da su knjige bile jedina stvar na koju se mogla osloniti. Kroz život je, kaže Yeonmi, imala velikih problema s vjerovanjem ljudima. ,,Ako je sve u što sam do tog trenutka vjerovala laž, kako mogu znati da mi nešto što mi sad pričaju isto nije laž. Jednostavno nisam mogla vjerovati nikome.” Tada je pročitala knjigu Georgea Owella Animal Farm i 1984 te je shvatila dosta toga. Počela je sve više čitati i više shvaćati neke stvari. Taj strah i nepovjerenje u ljude pobijedila je, kaže,  onoga trenutka kad je vidjela kako su ju ljudi prihvatili kakva je i to ju je izliječilo.

,,Udana sam za ”American bastard” kako ih u Sjevernoj Koreji zovemo, za Amerikanca kojega sam cijeli život učila da ih mrzimo i da su zli. U Sjevernoj Koreji bila bih mrtva da se taj brak tamo dogodio, iako nije moguć brak s drugim rasama. Imamo sina kojemu u rodnom listu piše da mu je majka iz Sjeverne Koreje, a otac Amerikanac, koja ironija. Kad to vidim, stvarno vidim čudo. Ovo je jedino moguće u slobodnoj zemlji.” Kada je čovjek traumatiziran, ne može biti racionalan, to je najteži dio. Kao jednu stvar koju je naučila iz sveg tog lošeg životnog iskustva je kako biti čovjek. Smatra da u životu nije sve crno i bijelo. Slaže se da je Kim čisto zlo i da neke stvari jesu kompletno crne, ali većina stvari i nije. Čak i čovjek koji ju je kupio i silovao,  naposljetku ju je oslobodio da mogu otići u Južnu Koreju. Ljudi su kompleksna bića kaže, a tom je brokeru čak i oprostila.

Njene aspiracije, osim što je napisala knjigu, uključuju da pomogne svom narodu. U Americi je problem imati previše, a i ne imati problema također može biti problem. Cilj joj je da zadrži svoje korijene, svoju tradiciju (one loše dijelove nametnute od režima naravno ne) i da ne zaboravi odakle je došla. Smatra da na neki način ima odgovornost prema sebi i svom narodu da priča o svim strahotama koje svakodnevno proživljava njen narod, da priča svoju priču i time otvori oči javnosti. 2 mjeseca nakon njenog prvog javnog govora, sjevernokorejski režim ulovio je njene rođake i bratiće te su nestali, a žele ubiti i nju i to sve zato što je progovorila i dala glas svojim ljudima. Yeon-mi jednom želi biti potpuno slobodna i da ne dobiva više prijetnje i da nitko od njene obitelji ne nastrada zbog toga što govori. Ljudi poput nje teško se nalaze. Ljudi koji posjeduju toliku razinu hrabrosti i motivacije. Njen put u slobodu još traje i trajat će do smrti. Svaki dan pokušava biti zahvalna na tome gdje je sada u životu i na svemu što je postigla. Kaže da se ne želi se trovati mržnjom i gorčinom jer nakon svega što je prošla ne želi tratiti vrijeme na žaljenje i loše osjećaje. Svi mi znamo otprilike kako stvari tamo funkcioniraju, no kada čujete ovakvu priču iz prve ruke od osobe koja je sve to proživjela, sve dobije na težini i stvarno možemo sve naše probleme staviti u neku perspektivu. Naravno da ne trebamo umanjivati svoje brige i probleme jer netko ima goru situaciju, ali trebamo shvatiti koliko smo zapravo sretni da živimo tu gdje živimo koliko god se mi žalili na mnoge stvari i nepravilnosti u našoj državi. Slobodni smo ljudi, to bi trebalo biti i više nego dovoljno.

Comments are closed.