Djevojka sa sedam imena naziv je autobiografske knjige Hyeonseo Lee – mlade sjevernokorejske aktivistkinje koja danas živi u Južnoj Koreji te pomaže izbjeglicama iz Sjeverne Koreje. Prva je Sjevernokorejka koja je javnosti otkrila svoju životnu priču o bijegu iz Sjeverne Koreje te progovorila o šokantnoj stvarnosti strogog režima vlastite države putem književnog djela, kao i brojnim javnim nastupima, poput onih na TEDx konferencijama. Njezina knjiga izdana je 2015. godine, a prevedena na hrvatski jezik u izdanju Biblioteke Čitaj knjigu.
Komunistička država Sjeverna Koreja živi potpuno drugačijim načinom života od ostatka suvremenog društva. U njoj komunistička partija, kao i prva komunistička dinastija Kim, kontrolira svaki aspekt života svojih građana, a propagandu koristi kao glavno sredstvo manipulacije nad stanovništvom. U svojoj autobiografiji Hyeonseo Lee opisuje primjere propagande, šokantne norme, neobične običaje te svakodnevicu koji tamo prevladavaju od završetka Korejskog rata.
Priču započinje prepričavanjem svog djetinjstva – bliskog odnosa s roditeljima i bratom, školovanja i načina života u njezinom rodnom gradu Hyesanu blizu kineske granice. Drugi dio tiče se njezinog adolescentskog razdoblja, kada u dobi od sedamnaest godina planira svoj ilegalan prelazak na kinesku granicu kako bi upoznala svijet izvan svoje države. Ujedno, bile su to godine velike gladi koja je pogodila Sjevernu Koreju te uzrokovala veliku stopu smrtnosti među stanovništvom što se također slikovito opisuje u knjizi. Iako se planirala zadržati u Kini samo nekoliko dana kako bi posjetila svoje rođake, njezin se boravak tamo produžio zato što je uživala u svemu što je Kina nudila – od raznih televizijskih programa, restorana, raznovrsnih modnih dućana i ostalih zabavnih sadržaja koji su bili zabranjeni u njezinoj domovini. Nakon toga, više se nikada nije vratila. Vlast je posumnjala da je pobjegla iz države, stoga se zbog vlastite sigurnosti i sigurnosti svoje obitelji Hyeonseo više nije smjela vratiti. Tada je nastupilo bolno i usamljeno razdoblje za nju u kojem se morala osamostaliti, početi zarađivati i smisliti plan kako će opet vidjeti svoju majku i brata.
Opisuje vlastita iskustva iz Kine – novi posao i dom, teškoću sakrivanja svog identiteta i promjene imena, uzaludne i opasne pokušaje dopiranja do svoje obitelji, zatim probleme sa policijom zbog čega je skoro deportirana natrag u Sjevernu Koreju, odlazak u novi grad, državu te vođenje potpuno drugačijeg načina života. Prošlo je mnogo godina kada je ponovno uspostavila kontakt sa bratom i mamom, a onda je razmišljala kako će ih dovesti u Južnu Koreju gdje se preselila i dobila državljanstvo. Naposljetku, u svom je cilju uspjela te provela majku i brata najopasnijim i najdužim putem kroz Kinu i Laos. Nakon što su svi postali državljani Južne Koreje, Hyeonseo se posvetila fakultetu i aktivnom zalaganju za prava Sjevernokorejaca, čime se i sada bavi.
Od početka do kraja, knjiga je vrlo napeta, šokantna, potresna, čak i jeziva u nekim dijelovima, no vrlo zanimljiva i interesantna zato što ne otkriva samo biografiju i tijek života autorice, već se kroz priču upoznaje jedna potpuno drugačija kultura – sjevernokorejska tradicija i običaji koji nisu nimalo slični suvremenim društvima koje poznajemo. Radi se o jednoj potpuno izoliranoj državi koja, grubo rečeno, propagandom već dugi niz godina ispire mozak svojim građanima i represijom im uskraćuje prirodna ljudska prava. Sloboda u toj državi ne postoji. Nevjerojatno je da ih se od malih nogu uči da je Sjeverna Koreja najbolja i najbogatija država na svijetu, a njihov vođa Bog sa nadnaravnim moćima. Građani su očarani svojim vođom, obožavaju ga i veličaju, a svaka kuća ima portret vođe kojem se klanjaju nekoliko puta dnevno. Najnormalnija je stvar od sedme godine prisustvovati na javnim pogubljenjima na kojima su u najvišoj mjeri pogubljeni oni koji su se na neki način protivili režimu ili pokušali pobjeći iz države.
Osim što knjiga sadrži mnoštvo informacija o samoj državi, autorica detaljno prepričava i odnos drugih država, poput Kine, Laosa i Južne Koreje, prema sjevernokorejskim izbjeglicama. Potresno je i tužno čitati o životima nekih izbjeglica, poput same autorice, koji već u adolescentskoj dobi napuštaju svoje obitelji i ilegalno bježe iz države u potrazi za boljim životom. Susreću se sa kapitalizmom koji je čista suprotnost socijalizmu na kojeg su oni navikli, a naposljetku su mnogi od njih uhvaćeni i deportirani, bačeni u logore, mučeni ili čak pogubljeni.
O brutalnoj represiji i zlokobnom ponašanju vlasti i njihove tajne službe, govori sama činjenica da je Hyeonseo tijekom svog života morala svoje ime promijeniti čak sedam puta zbog straha da ne bi bila otkrivena i deportirana. Kako Lee navodi u knjizi, tajna služba posvuda ima svoje špijune koji dojavljuju informacije o „neposlušnim građanima“ i izbjeglicama, stoga se ne može imati povjerenja u nikoga, a čak se unutar vlastite kuće mora paziti na izbor riječi.
Osim zanimljive i potresne priče, knjiga predstavlja vrlo realan uvid u stvarnost Sjeverne Koreje o kojoj je svijet do prije nekoliko godina znao vrlo malo. Hyeonseo Lee bila je među prvima koja je podijelila svoju priču i potaknula međunarodnu zajednicu, kao i ostale izbjeglice iz Sjeverne Koreje, da javno progovore. Cilj je postići slobodu sjevernokorejskih građana, osloboditi ih represije i propagande, no to je vrlo teško ostvariti s obzirom da se vlasti silom trude spriječiti ulazak vanjskih informacija u državu. Njihova je propaganda toliko utjecajna da su mnogi građani uistinu uvjereni kako svoju sreću i blagostanje duguju Velikom Vođi koji im je to osigurao.
Ipak, u današnjem svijetu napredne tehnologije, vlada više ne može spriječiti izlazak informacija iz države, kao ni ulazak informacija iz svijeta. Hyeonseo Lee u jednom od javnih nastupa rekla je kako se danas uz pomoć dronova prenose novine, letci i slično koji informiraju i obavještavaju građane iz graničnih predjela o aktualnom stanju, što je vrlo pozitivan i uspješan napredak. S druge strane, zanimljivo je kako unatoč sve većoj izloženosti, Sjeverna Koreja još uvijek nastoji prikriti stvarnost, stoga u dokumentarcima, snimljenima većinom u glavnom gradu sa bogatijim stanovništvom, prikazuje uljepšani dio, a o represiji, siromaštvu i bijedi većine stanovništva se ne govori.
Međutim, zahvaljujući svjedočanstvima mnogih izbjeglica, svijet sada zna pravu istinu. Pozitivna je i ohrabrujuća činjenica da postoje aktivisti, kao Hyeonseo Lee, koji se trude promijeniti situaciju i omogućiti slobodu sjevernokorejskom narodu koji nakon stoljeća brutalnog režima zaslužuju svjetliju budućnost.
Comments are closed.