Izvor: Dokumentarni film “Weight of Gold”
Sudjelovanje na olimpijskim igrama postignuće je o kojem gotovo svaki sportaš sanja. Godine treninga, fizioterapija i odricanja, a sve to kako bi se dokazali kao najbolji na turniru. U slučaju ne ispunjavanja svojih ciljeva, sportaši u potpunoj tišini ponovo kreću s maratonskim pripremama koje traju još 4 godine. Ponavljanje treninga, rutine, a da i ne govorimo o slučaju mogućih ozljeda koje mogu poremetiti planove, pa čak i odgoditi odlazak na igre. Ovakva monotonija s jednim ciljem na umu dovodi i najbolje do mentalne nestabilnosti.
Nažalost, psihičko zdravlje sportaša često se ignorira pod izgovorom da su oni dovoljno mentalno jaki, no kada u obzir uzmemo okolnosti njihovih treninga, oskudne financijske potpore, ali i medijske izloženosti koja ih preko noći može promjeniti iz heroja u nacionalne zlikovce, nije iznenađujuća stopa povlačenja iz sporta, javnosti ili, u najgorem slučaju, samoubojstva.
Motiviran dokumentarcem čija je tema mentalno zdravlje sportaša, odlučio sam napisati ovaj članak jer smatram da je svatko od nas, bio sportaš ili ne, dužan brinuti o svom mentalnom stanju, a smatram kako ću upravo primjerima najboljih američkih olimpijaca smatram ostaviti jedan dojam na čitateljevu vlastitu refleksiju o toj temi.
Dokumentarac se zove “The Weight of Gold”, a sačinjava se od izjava najboljih američkih olimpijaca kao što su Michael Phelps, Bode Miller, Lolo Jones i ostalih. Tijekom filma opisani su njihovi privatni, ali i profesionalni problemi s kojima se nisu uvijek mogli nositi, a u nadi za bilo kakvu pomoć od sportskog saveza često bi bili ignorirani. Koji su točno faktori koji su ih doveli do ozbiljnih mentalnih problema kao što je depresija, anksioznost ili socijalna depriviranost?
Kobnost rutine
Trening u bazenu, trening na suhom, ponovni večernji trening u bazenu, konstatni unos hrane kako bi postigao kalorijski suficit…to je bio obični dan Michaela Phelpsa, sportaša s najviše olimpijskih medalja. Ono što ga je razlikovalo od drugih jest činjenica da je treninge provodio vikendima, blagdanima, bio zdrav ili bolestan. Njegova računica je bila matematički kristalno jasna; ako treniram svake nedjelje, to je 52 treninga više od mog protivnika. Upravo u ta 52 treninga viška stvara se temelj za uspjeh.
Nažalost, postavljanje visokih sportskih uspjeha kao prioritet može rezultirati do ozbiljnih problema koji se neće odmah manifestirati, nego tek nakon godina repeticije svakodnevnih aktivnosti. Ignoriranje prijatelja, obitelji i osobnog stanja dovelo je Phelpsa do živčanog sloma. Kap koja je prelila čašu bila je izgubljena utrka na OI u Londonu 2012. Nažalost, Michael je utjehu našao u alkoholu koji ga je naposlijetku i odveo do komune. Srećom, upravo je u komuni pronašao svoju istinitu svrhu, da bi se 2016. vratio u Brazil i osvojio još “par” medalja.
Financijska potopra
Zavarani sportovima kao što su nogomet, tenis ili košarka (barem u Americi), dobivamo dojam kako baš svi sportaši uživjaju u neograničenom bogatstvu i prestižu. Ipak, sportovi poput klizanja, trčanja ili dizanja iz čučnja popularnost steknu svake 4 godine, a samo najboljim sportašima u tim disciplinama otvoren je kratak period u kojem mogu kapitalizirati svoju popularnost u magazinima, emisijama i ostalim medijima ne bi li dobili sredsva potrebna ne samo za mogućnost provođenja treninga, već i za život izvan sporta. Sportaši na kraju dana moraju od nečega živjeti, ali tema je to o kojoj se rijetko priča zbog iskrivljene percepcije njihova financijskog stanja.
Ipak, brojke govore za sebe, a prema izjavama sportaša, američki olimpijski savez plaća svoje sportaše od 1200 do 2000 dolara mjesečno, ovisno o sportu kojim se bave. Uzemo li u obzir da tim novcima sportaš mora odvojiti troškove treninga, fizioterapije, putovanja i još ostaviti određenu sumu za privatni život, možemo dobiti uvid zbog čega mnogi sportaši rade sekundarne poslove kako bi preživjeli. Ako nemaju financijsku potporu obitelji, gotovo svaki sportaš godinu završava u dugovima, bez obzira na postigle uspjehe. Nekolicina, i to samo oni najbolji, iskoriste mogućnost sponzora; ostali moraju izvor novca pronaći u kreditima ili dobrovoljnim donacijama. Naravno, ako nema dobrih rezultata, nema ni novca od saveza. Prisjetimo se, govorimo o SAD-u, zemlji koja je godinama najdominantija sila Olimpijskih igara.
Medijska izloženost
Mediji oblikuju realnost, a imajući tu činjenicu na umu možemo reći kako su odgovorni i za stvaranje određene slike o sportašima. Ako se može naslutiti bar mali potencijal za uspjeh, mediji su u stanju lansirati bilo kojeg sportaša u nebesa i najaviti ga kao nacionalnog heroja koji će se upisati u povijest OI. Što jedu, kako treniraju, koju glazbu slušaju, koje filmove vole; sve su to teme koje se pokrivaju pod lažno stvorenim obećanjem osvanja medalje. Ali, jednom kada sportaš “razočara” narod i iznjevjeri toliku podršku, mediji mijenjaju tim. Nastoje prikazivati skandale, pijane večeri, agresivne i govorne navike, sav onaj materijal koji bi bio bačen u smeće u slučaju da je medalja bila osvojena. Bode Miller, američki skijaš, jedan je od onih koji je proživo medijko maltretiranje. Unatoč svim medijskim akcijama, skijaš je bio svjestan tko je i što je radio izvan okvira sporta, no ono što ga je uistinu pogodilo jest teret s kojim se nosila cijela njegova obitelj jednom kada su takve šokantne vijesti izašle u javnost.
Navedene okolnosti dovele su mnoge sportaše do samoga ruba, pa čak i preko. Jeret Peterson, akrobatski skijaš, počinio je samoubjstvo 2011. godine. Steven Scherer, streličar, počinio je isto godinu ranije. Steven Holcomb, koji je i sudjelovao izjavama za dokumentarni film, oduzeo si je život 2017. Koja je poanta ovih tragičnih događaja? Zbog čega nešto tako plemenito poput sporta mora biti kompromitirano ostalim čimbenicima koje remete mentalno zdravlje sportaša. Jesu li sportski uspjesi i odlazak na olimpijadu toga vrijedni?
Sport je jedna od rijetkih stvari koja nam daje osjećaj zajedništva i veselja. On u nama budi emocije koje žive u sjeni naše svakodnevnice. Izvlači iz nas nespojive kombinacije; od ratobornosti do zajedništva, od rivalstva do partnerstva, od mržnje do ljubavi. Sport je skup godinama starih tradicija u kojima se prepoznaje identitet svake zemlje. No, sport izlazi iz ovih tradicijsko-plemenitih okvira jednom kada u priču uđu likovi koji se zovu mediji, financije ili ekonomija. Uz sve te “negativce”, ignoriranje procesa mentalnog stresa kroz koji svaki profesionalni sportaš prolazi dovodi do ozbiljih problema navedenih u članku.
Mentalno zdravlje svake osobe jednako je važno koliko i ono fizičko. Na kraju dana, i sportaši su ljudi kao i svi mi te su upravo oni dokaz da se, iako naizgled savršeni i nedodirljivi, mogu suočiti s psihičkim preprekama koje potom djeluju na njihov privatni i profesionalni život.
Comments are closed.