Zašto je kazalište još uvijek relevantno: Kreativno samoizražavanje nikada nije bilo važnije
O kazalištu se govori kao o umjetnosti koja umire. Bilo to točno ili ne, jasno je da je kazalište i dalje značajan dio naše kulture i doprinosi razvoju kreativnosti iz svih područja i disciplina.
Istina je, kako je danas bilo koji oblik zabave doista na dohvat ruke. Zbog toga, pitanje s kojim se susreću mnogi ljubitelji kazališta i umjetnici jest: Zašto i dalje ići u kazalište? Ono što možda ne shvaća veliki dio publike jest da je kazalište više od zabave. Kazalište je jedinstveno iskustvo za publiku bilo koje dobi.
Naime, neke je osjećaje teško verbalizirati. Neke misli ne želimo izgovoriti naglas. Dakle, što da radimo s njima? Samoizražavanje ili ekspresija kroz umjetnost postojala je od najranije dobi. Postoji bezbroj načina da izrazite svoje emocije kroz umjetnost, a gluma je samo jedna od njih. Metode su jedinstvene kao i osoba koja se njima izražava. Dakle, što je samoizražavanje kroz umjetnost? Kako nam umjetnost može pomoći da izrazimo svoje emocije?
Kazalište nam pomaže razvijati kreativnost
Za početak, kreativnost nam omogućuje otvorenije i inovativnije sagledavanje i rješavanje problema. Drugim riječima, kreativnost otvara um. Većina ljudi bi se složila da je to važan atribut, možda i najvažniji 21. stoljeća.
,,Život je kazališna scenografija u kojoj postoji samo nekoliko praktičnih ulaza.”
Victor Hugo
U kazalištu, gledatelj je unesen u vlastiti svijet mašte i ovisno o iskustvu i asocijacijama, doživljava jedinstveno iskustvo. Zbog toga se svaka scenska interpretacija, koliko god je redateljski diktirala, razvija individualno. Dobar redatelj uvijek ostavlja prostora za kreativne i maštovite interpretacije publike. Stoga, predstavu svatko doživljava prema svojim vrijednostima i predodžbama, jer ipak smo mi ti koji interpretiramo riječi i znakove.
Kazalište povećava empatiju i povezanost sa zajednicom
Katarza je starogrčki što znači pročišćenje i središnji je koncept aristotelovskog kazališta. Aristotel je svrhu tragedije vidio u pročišćavanju gledatelja od straha i sažaljenja oponašanjem radnji koje pobuđuju takve emocije. To pročišćenje događa se kao rezultat psihičkog fenomena koji uključuje suosjećanja gledatelja s likovima koje preuzimaju glumci. Djelo se smatra aristotelovskom ako izaziva ovu vrstu empatije.
,,Kazalište smatram najvećom umjetničkom formom, najneposrednijim načinom na koji ljudsko biće može podijeliti s drugim osjećaj onoga što znači biti ljudsko biće.”
Oscar Wilde
Prema Medical Science Monitor (2011.) empatija se može neurološki objasniti kroz dva načina obrade: kao ,,društveno zrcaljenje” i ,,zauzimanje perspektive”.
Društveno zrcaljenje sugerira da kada promatramo nekoga kako doživljava emociju, naši autonomni i somatski odgovori aktiviraju našu vlastitu neuronsku mrežu povezanu s tom emocijom. Kroz ovaj sustav, možemo podijeliti emocionalno stanje s nekim svjedočeći njegovom iskustvu u tom stanju. S druge strane, zauzimanje perspektive uključuje razinu razumijevanja koja prvo zahtijeva da se razlikujemo od drugih. Čineći to, počinjemo shvaćati tuđe jedinstvene želje, namjere i uvjerenja.
Ovdje bih istaknula kultnu predstavu ,,Ovo bi mogla biti moja ulica’‘ autorskog tima Anice Tomić i Jelene Kovačić nastala u produkciji Zagrebačkog kazališta mladih. Predstava progovara o nasilju među mladima u Hrvatskoj te je posvećena zagrebačkom maturantu Luki Ritzu, ali i svim mladima koji su stradali na ulicama hrvatskih gradova.
Svjedočeći različitim temama nepravde i diskriminacije u kazališnoj predstavi neposredno pred nama, mi zapravo ne interveniramo. Upravo zbog toga naučimo takve trenutke doživljavati svjesnije i biti tolerantniji u ophođenju prema drugima. Dakle, kada publika gleda predstavu događa se dinamično iskustvo između njih i izvođača. Publika proživljava te osjeća sve kao i oni na pozornici. No, važno je naglasiti kako se publika međusobno također povezuje kroz svoje kolektivno iskustvo. Takvo nešto je jedino iskusivo u kazalištu.
Kazalište služi kao ogledalo
Ako išta, kazalište pomaže u promicanju društvenog diskursa, dijaloga i potencijalnih društvenih promjena. To se očituje kroz mnoge forme kao što je satira, čiji je cilj poticati raspravu i ukazivati na trenutne društvene probleme. Uistinu, treba djelovati introspektivno.
,,Kazalište ima nevjerojatnu sposobnost potaknuti ljude na društvenu promjenu, baviti se problemima, potaknuti društvenu revoluciju.”
Eve Ensler
Ipak, umjetnost nije samo način razmišljanja, već skeptičkog propitkivanja svijeta oko nas, jer ako to ne radimo, ako ne propitkujemo one na vlasti, bilo tko može doći na poziciju moći. Kroz umjetnost, točnije kazalište, a zatim tek dijalogom podiže se razina svijesti kao i doprinosi osnaživanju svih uključenih. Također, umjetnost može mobilizirati društvo prema poduzimanju akcija te pružati podršku u procesima društvenih i političkih promjena.
Dakle, zašto kazalište?
Umjetnost je ono što nas čini potpunima, a za to potrebna je disciplina i fokus. Da bismo uistinu proučavali umjetnost, moramo se posvetiti, kao u bilo kojem drugom predmetu ili disciplini. Time ispitujemo vlastite perspektive i stavove dok ne saznamo tko smo točno. To ne može niti jedan drugi medij u ovoj formi osim kazališta.
,,Cilj umjetnosti nije prikazati vanjski izgled stvari, već njihov unutarnji značaj.”
Aristotel
Doista možemo vidjeti produkt nečijeg rada. Drugim riječima, kazalište nam omogućuje da iskusimo nezamislivo. Kreativni i umjetnički procesi omogućuju nam da spojimo svoje emocionalne i logične dijelove u jedan identitet. Ovo je ključni korak u našem iscjeljenju To je dio našeg unutarnjeg procesa. Imati kreativni izlaz u kojem se možemo izraziti znači da možemo bolje upravljati tim mislima i osjećajima.
Comments are closed.