Mohammad Mahdi Karami i Seyed Mohammad Hosseini obješeni su zbog optužbi da su navodno ubili pripadnika vojske tijekom (i dalje gorućih) prosvjeda u Iranu te su proglašeni krivima za “korupciju u zemlji” zbog ovakvog čina. Međutim, tužitelji su tvrdili da je časnika Ruhollaha Ajamiana ubila nekolicina ljudi koji su odavali počast jednoj od žrtava prosvjeda – skinuli su ga do gola i ubili.
Prava istina o iranskim prosvjedima izgleda ovako – prosvjedi su izbili u rujnu nakon smrti Mahse Amini koju je policija pritvorila zbog navodnog “nepropisnog” nošenja hidžaba, a do sada je ubijeno najmanje 516 prosvjednika, uključujući 70 djece, dok su 19.262 prosvjednika uhićena, što u prijevodu znači da je većina njih netragom nestala i pitanje je hoće li se ikada vratiti. Dvojica spomenutih muškaraca prvi su put osuđena na smrt u prosincu 2022., ali su se žalili na kaznu jer su tvrdili da su mučeni kako bi iz njih izvukli lažna priznanja.
Vlast se neprestano pokušava prikazati kao branitelj naroda, kulture i naslijeđa te nastoji okrenuti oštricu prema “vanjskom zapadnom neprijatelju” koji navodno podupire demonstracije lažnim obećanjima, vrbuje mlade ljude kako bi ih “oteo” i “preodgojio” i time uništio sve što su Iranci dosad stvorili. Međutim, teško je u takvo što povjerovati ako vrhovni vođa Khamenei istovremeno dopušta da se, prvenstveno mlade ljude, muči, ubija batinama, javno bičuje, otima i zataška svaki trag njihovog postojanja.
Jedan od glavnih alata koji pomaže iranskim vlastima da nastave činiti sve strašnije zločine jest rat u Ukrajini. Zbog mukotrpnog i dugotrajnog rata, koji opravdano okupira većinu pažnje, pomoći i resursa ostatka svijeta, Iranci su prepušteni samima sebi. Jedna od metoda koja im pomaže privući pozornost i skrenuti fokus na vlastite muke su društvene mreže, barem onima kojima su uopće dostupne. Pomoću njih mogu izravno izvijestiti o trenutnim događajima, prikupiti novčanu pomoć i pronaći azile za izbjeglice, udružiti se s Irancima u inozemstvu i još jače se suprotstaviti zločinačkim djelima iranskih vlasti. S jedne strane, ovakav je potez mladih prosvjednika povukao valove potpore sa svih strana svijeta i zaista su, ponekad bolje i od samih novinara, privukli pažnju i običnih građana i političara na količinu i ozbiljnost zločina koji se i dalje pokušavaju zataškati. S druge strane, isto kao što se dogodilo i s ratom u Ukrajini, svijet je polagano počeo “okretati leđa”, odnosno prestao je intenzivno i gorljivo pomagati žrtvama jer su se iznenadno i strelovito pojavili novi problemi. Također se stvorila atmosfera kaosa iz koje se rađa apatija, prvenstveno kod prosječnih građana koji nemaju značajne poveznice s konkretnom krizom – ne možemo svima i uvijek pomoći, pa zašto bi se onda uopće potrudili?
Comments are closed.