Emma Marulić, do nedavno studentica zagrebačkog sveučilišta na Fakultetu Kemijskog inžinjerstva, ove je godine svoje obrazovanje odlučila nastaviti u Odenseu – gradu na jugu Danske. S nama je odlučila podjeliti svoje iskustvo studiranja u vrijeme globalne pandemije, stotinama kilometara daleko od Hrvatske.
Što te potaknulo da se prijaviš na studij u Danskoj, kako si se na to odlučila?
Već sam duže vrijeme planirala studirati u inozemstvu, ali se nisam imala hrabrosti odlučiti za to. Negdje tik prije pandemije, u prvom ili drugom mjesecu 2020. sam odlučila otići na prezentaciju ”Studiranje u Danskoj” jer sam čula da je studiranje besplatno uz uvjet da možeš raditi, te pritom dobivati stipendiju tako da mi se ta opcija svidjela.
Kako je išao proces prijave, jesi li sve obavljala sama ili posredstvom nekakve agencije?
Išla sam na prezentaciju od BHV education, agencije za studiranje, gdje su oni govorili o samom procesu studiranja u danskoj, te su sumirali nekakvu cijenu u koju bi ulazila njihova asistencija. Ja sam se ipak odlučila prijaviti sama, zbog toga što je na stranici fakulteta na koji sam se željela prijaviti, bilo jednostavno pratiti prijavu i sve što mi je trebalo je na njihovoj stranici bilo uredno objašnjeno, tako da je proces prijave prošao bez ikakvih problema, također za sva pitanja koja sam imala mogla sam kontaktirati fakultet koji bi u kratkom vremenu na sve moje upite i odgovorio.
Kako je situacija s koronavirusom utjecala na tvoju odluku?
Kad je krenula cijela situacija sa Covidom-19, moram priznati da sam bila malo suspektna ići ili ne ići, no još uvijek nisam znala jesam li upala na fakultet ili nisam, a istovremeno sam završavala preddiplomski studij Kemijskog inžinjerstva u Zagrebu, isto pod uvjetima globalne pandemije, te je sve zajedno bilo poprilično stresno. No, negdje sredinom petog mjeseca sam dobila odgovor da sam upala na fakultet u Danskoj, i odjednom sam se našla u situaciji u kojoj sam u relativno kratkom vremenu morala završiti preddiplomski studij u Zagrebu i preseliti u potpuno drugu državu, te je cijeli taj period bio poprilično emocionalan.
No, unatoč okolnostima čak me i nije bilo toliko strah, automatski sam dobila i smještaj u Danskoj tako da s tim nisam imala problema, imala sam osjećaj da ću se snaći. Cijelo vrijeme sam bila aktivna u raznim Facebook grupama, gdje su ljudi često pisali da se mogu nekome javiti ako imam bilo kakva pitanja isto tako sam u bilo kojoj grupi mogla pronaći puno ljudi s ovih prostora koji bi mi mogli pomoći.
Što se tiče samog studiranja, po čemu se ono razlikuje od hrvatskoj obrazovanja?
Rekla bih da je ovdje potpuno drugačiji sistem nego u Hrvatskoj. Mislim da je hrvatskim studentima koji su naučeni slušati predavanja na isti način uz puno teorije i malo praktičnog iskustva, popriličan šok kada dođu na Danske fakultete. Ta situacija je za mene u isto vrijeme bila i pozitivna i zbunjujuća zbog toga što Danci imaju poprilično ležeran stil u odnosu između profesora i studenata. Konstantno se radi u grupama na praktičnim zadatcima, uz puno manje teorijskog dijela, a cijeli proces studiranja je kao priprema za budući posao. S obzirom da je moj fakultet tehničke naravi, praktično obrazovanje je nužno, a u Hrvatskoj je toga jako malo.
Možeš li nam opisati kako na danskim fakultetima teče studiranje u vrijeme pandemije?
Što se tiče samog sistema obrazovanja ovdje, puno su bolje organizirani i unutar i izvan situacije globalne pandemije. Ovaj semestar imam 4 kolegija, te smo kroz cijeli semestar pola nastave imali uživo, a pola online. No, u zadnje vrijeme kako se situacija s Covidom pogoršavala i u Danskoj sve je prešlo online. Sama organizacija online predavanja je puno bolja u Danskoj nego u Hrvatskoj. Ne znam kakav im je proces prilagodbe na online predavanja bio u trećem mjesecu ove godine jer sam ja došla već usred same pandemije, pa su možda na početku i oni imali problema. Ali, sva predavanja i materijali su konstantno dostupni online, radimo preko Zoom platforme, a sve je jako uredno organizirano.
Kada sam došla bio nam je omogućen i orijentacijski tjedan preko platforme Teams, a sva pitanja za nekakve dokumentacije, ili formalnosti vezane uz sam fakultet i način na koji funkcioniraju, mogli smo se obratiti bilo kome na fakultetu.
Jesi li doživjela neku vrstu kulturnog šoka kada si se preselila?
Pa iskreno jesam na neki način. Hrana je drugačija, ljudi su drugačiji. Danci su jako dragi ljudi, ali opet na neki način i hladni. Ne bih rekla da sam doživjela išta negativno, ali sigurno drugačije. Na primjer jedna stvar koja mi se jako dojmila je to da danci jako poštuju vikende. Svi znaju da su subota i nedjelja dani za odmor, tako da što se tiče rada za faks, profesori pokušavaju da sve obavimo tijekom tjedna, da bi nam vikendi bili slobodni. Čak i za vrijeme praznika ne žele davati studentima nikakve zadatke i obaveze.
Sada kada je već prošlo dosta mjeseci, kakvi su tvoji dojmovi? Je li ti drago što si se odlučila otići?
Drago mi je da sam otišla, još se uvijek nekako prilagođavam, ali mislim da je to jedno dobro iskustvo ne samo akademsko nego i životno. Da mogu ispočetka, definitivno bih se ponovno na to odlučila, možda bi malo bolje proučila program studiranja i više se raspitivala, ali nakon 4 mjeseca mogu reći da za ničim ne žalim. Kad se sjetim hrvatskog sistema odmah shvaćam da mi je ovdje puno bolje bez obzira što se na neke stvari u novom sistemu još uvijek nisam priviknula.
Imaš li neke savjete za ljude koji isto razmatraju studij u Danskoj?
Mislim da se svatko treba dobro preispitati jesu li sigurni žele li otići u drugu državu potpuno sami, je li taj fakultet baš onaj kojeg žele i jesu li spremni na konstantni grupni rad uz jako malo individualnog. Također bi rekla da, iako se na početku uvijek teško naviknuti na novu državu, novi fakultet, nove prijatelje, sve je to čar i bogatstvo studiranja i življenja vani. Mislim da je to odlična prilika da svatko iskusi nešto u potpunosti drugačije od svoje svakodnevnice u Hrvatskoj.
Comments are closed.