Press "Enter" to skip to content

KADA HOBI POSTANE POSAO – intervju s Anom Mitrović

Imali smo priliku popričati s Anom Mitrović, mladom i strastvenom trkačicom, koja je trenutno kapetanica trkačke grupe “adidas Runners” u Zagrebu, globalne zajednice trkača, koju vodi Adidas. Ana je od prvotnog hobija i rekreacije do danas ostvarila odlične rezultate, nalazeći se rame uz rame s profesionalnim sportašima. Ove godine je na Zagrebačkom maratonu osvojila treće mjesto na polumaratonu. Osim trčanja, Ana je zaposlenica jedne farmaceutske tvrtke u Zagrebu.

Možeš li nam reći kako je započela tvoja ljubav prema trčanju?

Moja ljubav prema trčanju je započela zapravo nesvjesno jer sam počela trčati kako bih bila nešto aktivnija. Odlazila sam trčati po par kilometara još dok sam živjela u Đakovu. Kada sam došla na faks, nastavila sam trčati u Zagrebu. Tada je zapravo tek prava ljubav krenula, ulaskom u adidas Runners zajednicu. Počela sam više trčati i jednostavno se to počelo razvijati. Zapravo je to danas aktivnost bez koje ne mogu na dnevnoj razini.

 

Trčanje je inače poznato kao samački sport. Kako si se odlučila trčati s grupom?

Prije nego što sam krenula s Runnersima, uvijek govorila da nema šanse da bih trčala negdje s nekim. Kada sam došla na prvi trening bio je to i zadnji gdje sam bila praktički sama, tako da od tada trčim u grupi. Naravno, dan danas bude tu nekih treninga kada otrčiš sam, ali većinski su to grupni treninzi gdje zajedno trčimo puno kilometara.

“Što se tiče adidas Runners zajednice, to je globalna zajednica. To su zapravo besplatni treninzi i projekti koje vodi Adidas kojima je cilj okupiti trkače koji se istovremeno druže i trče te brojne aktivnosti prolaze skupa.”

I nisu to samo treninzi trčanja, nego i treninzi pilatesa, joge, razne edukacije, aktivnosti, odlasci na utrke i sl.

Trenutno si kapetanica u “adidas Runners”, uz to još trčiš i u grupi bržih trkača, „Speed Squad“. Kako se razvijao tvoj put do kapetanice tima?

To je zapravo jedna specifična priča. Kod nas zapravo i treneri i kapetani nekako to odmah postanu na početku. Ja sam došla na nagovor muža da počnem trčati s grupom. On je već bio trener, a onda sam ja postupno pokazala zainteresiranost. Čak sam trčala s malo bržim grupama. Znala sam pomoći ekipi voditi malo brže grupe. Tada zapravo uz trenere nije bilo nikoga pa tadašnji kapetan Frane predložio da ja postanem „crew runner“. Mi i danas imamo nekoliko „crew runnera“. To je ekipa ljudi koji nam pomažu pri izvedbi treninga. Ja sam postala prvi „crew runner“ u Zagrebu i onda sam uz edukacije od strane Adidasa promovirana u trenera. Obzirom da sam vodila jako puno treninga, bila sam dosta uključena u zajednicu i jednostavno me to jako zanimalo i onda nekako jje došlo i napredovanje do trenera. Dobila sam ponudu, budući da sam se nekako od svih istaknula po aktivnosti i već nekim dijelom sam bila dosta uključena u organizaciju dosta stvari, pa su me promovirali i u kapetanicu. 

Isto tako sam uključena i u tu brzu grupu jer kroz taj cijeli razvoj od trkača do kapetanice sam se i ja razvijala, puno više me zanimalo samo trčanje. U koroni sam počela trčati puno kilometara i puno dužinskih treninga. Onda smo oformili „Speed Squad“, nas desetak trkača koji već imamo neke rezultate na uobičajenim utrkama kao što su one na 5,10 ili 21 kilometar. Zajedno treniramo i razvijamo se. Ja sam, od kad sam dio toga, na polumaratonu napredovala skoro nekakvih 10 minuta.

Završila si Prehrambeno-biotehnološki fakultet. Trčanje prvotno nije bilo tvoj hobi. Kako je izgledao tvoj studentski život?

Hahaha dobro pitanje. Prve tri godine sam bila samo i isključivo u faksu, učila sam, odlazila na predavanja, imali smo jako puno laboratorijskih vježbi i zapravo smo dosta vremena provodili na faksu. Koliko sam vremena provodila na faksu, toliko sam vremena provodila uglavnom na kavama i u izlascima. Puno sam izlazila sa svojim frendicama i društvom s faksa i to mi je jedno od najljepših razdoblja. Meni je stvarno na faksu bilo predobro, ljudi koje sam tad upoznala i dan danas su mi najbolji prijatelji. Tako da, stvarno obožavam to razdoblje i nekako nemam osjećaj da je završilo. Meni i dalje kao da traje… U to sam vrijeme znala povremeno otići trčati jednom, dvaput, triput tjedno, ali ne više od 10 kilometara. Prioritet mi je bio faks i da sve na vrijeme rješavam. Nekako sam se toga držala. Imala sam mogućnost da si mogu priuštiti da ne moram raditi, da se mogu posvetiti samo tome, a onda sam normalno s više slobodnog vremena počela raditi i neke studentske poslove i slično, ali sve u svemu jako, jako drago razdoblje.

 

Kako danas usklađuješ posao u struci s poslom kapetanice? Imaš li neki savjet koji je ključ dobre organizacije? Možeš li mi opisati jedan svoj radni dan u tjednu?

Često nemam osjećaj da radim toliko stvari, dok mi ljudi ne dođu i komentiraju koliko toga radim i s koliko se stvari bavim. Onda zapravo skužim da ja svaki dan radim 8 sati. Tu je odlazak na posao, povratak s posla, organizacija cijele adidas Runners zajednice. Dosta vremena odlazi na organizaciju treninga i cijelog tima. 

“Vodim računa, s još jednom kapetanicom, o svim našim treninzima, o rasporedu, o svim aktivnostima na utrkama, svemu što radimo što na tjednoj razini naravno zahtijeva određeno vrijeme.”

Plus naravno, tu su još i moji treninzi, gdje radim s ostalom ekipom neke brže treninge, tako da stvarno dosta vremena provodim radeći. Mislim da je stvarno ključ u dobroj organizaciji. Ja sam tip od rutine, znam kad što radim i znam kako mi što odgovara. Nekad te nešto izbaci iz rutine pa se odmah malo teže snaći, ali i dobro, jer kako ide život, naučiš raditi neke kompromise i prilagoditi se situaciji. Stvarno mislim da je organizacija ključ svega, unaprijed si sve isplanirati i mislim da se uvijek nekako sve može. Samo što treba nekako krenuti. Ljudima se teško pokrenuti, ali kad nešto odradiš i skužiš da nije uopće nikakav problem, onda se može sve. 

 

Da trebaš istaknuti jedno posebno iskustvo u adidas Runnersima, koje bi to bilo i tko ti je najveća podrška u cijelom procesu?

Jako mi je teško izdvojiti jedno iskustvo. Mislim da zapravo svi odlasci na utrke, sve aktivnosti i vrijeme koje provodimo s ljudima su jako posebni. Moram priznati da je meni možda nekako sve, otkad službeno vodim ovaj projekt, emotivnije i više mi znači. Kad vidim sreću ljudi koji su zadovoljni, i uživaju, onda je moje iskustvo još intenzivnije i s puno emocija i zadovoljstvom da smo nešto dobro napravili. Npr. nakon zagrebačkog maratona, kad su svi bili sretni sa svojim rezultatima, svi su se i družili. Tako da mi je jako teško izdvojiti nešto specifično. Za mene kao trkaćicu bila je značajna jedna posebna stvar ove godine jer smo kao „Speed Squad“ išli u trkački kamp, gdje smo praktički sedam dana živjeli kao profesionalni atletičari. Svaki dan po dva treninga, sve posvećeno treninzima, od hrane do svega ostalog. To mi je bilo drugačije i posebno iskustvo.

Što se tiče podrške, svakako su tu treneri. Puno mi znači da imamo stabilnu ekipu. Prethodni kapetan Frane me je uveo u cijeli taj svijet i puno mi pomogao oko puno stvari. Dan danas sam u svakodnevnoj komunikaciji s njim i on mi je stvarno velika podrška kao i moja co-kapetanica Marie. Na kraju moram istaknuti i Nikolu, svog muža, koji me kao dečko uveo u ovo. On je ipak prije mene postao trener, a eto, ja sam njega sad malo „prešišala“, pa sam mu sada šefica. Tako da mi je on daleko najveća podrška jer ipak 24 sata sluša o svemu.

Puno je utrka iza tebe i otrčanih utrka u drugim gradovima. Postoji li neka utrka koja ti je ostavila poseban utisak? Razmišljaš li možda o maratonu budućnosti?

Bili smo u stvarno dosta gradova budući da je sve zasad bilo na europskoj razini. Dosad smo bili u Berlinu, Parizu, Ateni, Beogradu. Stvarno je bilo super utrka organiziranih s Adidasom. Meni osobno draga je bila ona u Parizu, u kojem sam dvaput trčala polumaraton. Ove godine u trećem mjesecu smo imali dosta dobre rezultate i ta mi je utrka bila stvarno posebna. U Ateni smo na 10 kilometara imali odlične rezultate. Općenito, svaki taj odlazak gdje svi mi idemo i svi se družimo, puno je zanimljiviji, nego kada sama odem negdje i nešto otrčim. Tako da su odlasci u neke veće europske gradove s Runnersima baš posebni i svi dijelimo te uspjehe.

Što se tiče maratona, imam želju naravno, čak sve više i više se o tome razmišljam što je nekako vjerujem i prirodno, ali i dalje sam na razini da volim poboljšavati svoje trenutne rezultate i vjerujem nekako za maraton da će doći s godinama i da imam još vremena jer imam 27 godina i imam još vremena za skupiti kilometare. Svakako razmišljam o tome i nije mi trenutno želja samo ga otrčati. Voljela bi se za njega pripremiti. Mislim da će biti u nekom većem gradu i voljela bi da to bude jedan od „major“ maratona, znači jedan od onih šest velikih. Nadam se da će tako i biti.

Kada gledaš 2023. godinu, jesi li zadovoljna svojim postignućima na svim poljima? Ima li nešto što će ipak pričekati iduću godinu?

Meni je ova godina bila stvarno dobra, bilo je jako puno privatnih i poslovnih uspjeha. Zadovoljna sam svojim poslom, a što se tiče Runnersa, mislim da smo napravili jednu predobru godinu. Okupili smo jako puno novih ljudi, a naši stari članovi su i dalje tu. Imamo puno ljudi koji su redoviti na treninzima, puno je utrka koje smo organizirali, puno je utrka na kojima sam ja postigla svoje sve osobne rezultate. Ove sam godine neke rekorde srušila. Isto tako sam se i udala, tako da je moja godina bila poprilično dobra. Dosta se i putovalo i bilo je stvarno zanimljivo, ali nekako vjerujem da će iduća biti još bolja i da će biti nekih drugih stvari kojima ćemo se isto tako veseliti, u to ne sumnjam.

 

I za kraj, koja je najveća lekcija koju si naučila iz trčanja?

Opet jedno pitanje na koje je jako teško odgovoriti. Ono što sam naučila, rekla bih, definitivno je da treba biti konzistentan, treba se samo truditi, raditi i sve će nekako doći. Mislim da treba uživati u svemu i polako dolaziti do rezultata. Ja osobno nisam imala nikad nikakvu ozljedu i vjerujem da je to rezultat toga što nikad nisam pretjerivala ni sa čim. Kada bih osjetila da postoji nekakva poteškoća, da osjetim bol ili slično, stala bih, malo se odmorila, što mislim da je jako bitno. I ja na kraju krajeva želim u ovome uživati. Baš ove godine dok smo bili u Berlinu na utrci, doslovno dan prije utrke smo se rastrčavali i zapela sam u rupu, iskrenula zglob i poprilično je boljelo. Nije bilo strašno, svi su mi govorili da probam otrčati, da mogu stati i vratiti se, a meni je samo bilo u glavi: „Što ću ja preksutra, želim preksutra trčati, želim idući tjedan trčati, želim stalno trčati.“ Nisam trčala utrku zbog koje sam došla jer bitnije mi je ono sutra. Nije mi bilo bitno zgaziti se na toj utrci i onda dva tjedna ne moći ništa, što često ljudi rade. Mislim da jednostavno nekad treba slušati svoje tijelo i ići postupno s kilometrima i s utrkama. 

Comments are closed.