Mlada djevojka u ranim dvadesetima iz Petrinje. Puna potencijala, znatiželje, znanja i realnog optimizma prema svojoj budućnosti. Završava Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, ima studentski posao i stvara si planove što i kako nakon diplome. U Petrinji ju čeka prazan stan koji treba preurediti i naizgled je sve spremno za otisnuti se u život odraslih. Ovih zadnjih godinu dana, a i manje, između ostaloga planira uživati u studentskom životu sa svojim prijateljima. Želi još iskoristiti mogućnost neprospavanih noći zbog zabavljanja s ekipom, gledanja serija s prijateljicom iz sobe pored ili bilo koje druge aktivnosti koje za godinu dana možda neće biti tu.
Unatoč prekrasnom karakteru i razvijenoj osobi koja zna što želi, krije se životna realnost. Ne znaju ljudi da prazan stan koji ju čeka je prazan jer ju je majka napustila prije nekoliko godina. Ne znaju ljudi da je cijeli životni put njezinog uspjeha bio trnovit i popločen diskriminacijom, seksizmom i psihičkim nasiljem. I ne znaju ljudi da su ovi prijatelji vrlo pomno izabrani jer su se mnogi pokazali kao sve, samo ne ono što ta riječ semantički podrazumijeva.
Puno životnog iskustva, puno uspona i padova pa se bez obzira na sve i dalje trudi biti što bolja verzija sebe jer na kraju krajeva, sama o sebi se i brine.
Sve dok jednog dana nije došao taj veliki i razorni potres. Potres koji je uništio domove nje i njenih bližnjih, a razorio je i povjerenje u sigurnost života u gradu u kojem se nekome nalaze sve životne uspomene, bile one dobre ili loše. Sa suzom u oku, sada se može samo osmjehnuti kada je u životu bio problem jer ne radi wifi ili restoran dostavlja samo do 22 sata. Sada nema krova nad glavom, nema mirnog sna i nema garancije za topao obrok po njenoj želji. Kao da već razni životni potresi kroz sve godine nisu bili dovoljni za preispitivanje smisla i vrijednosti života. Zar nisu sve te male životne izdaje dovoljne da poljuljaju nadu u bolje sutra pa te sad na kraju još izda i vlastiti grad?
Nova godina je trebala biti novi početak s novim odlukama i novom pozitivom u životu. Sada naizgled nema smisla zaželjeti svako dobro i tješiti se popisom novogodišnjih odluka koje izgledaju ostvarivo kada se stave na papir. Život je još jednom iznova pokazao da nikad ne znaš što te očekuje iza ugla, bile to laži ili potresi. Treba biti spreman na sve i unatoč svemu izvući najbolje iz života što se može jer samim time što si živ, život ti daje priliku da preokreneš stvari u svoju korist.
Tako je napravila i naša protagonistica. Nije spustila glavu i rekla „Živote, dokle više?“. Nije digla ruke od svega i pustila nekom drugome da brine o njoj, niti je pobjegla iz svog grada jer on nije nikada pobjegao od nje. Hrabro je stala na svoje dvije zdrave noge i pomagala ljudima u nevolji. Brinula se o onima koji su od nje slabiji i nemoćniji, tražila pokrov za tuđe kuće koje imaju više rupa nego njezina i pokrivala je one koji su zimogrozniji od nje. Pokazala je što znači biti čovjek, ne samo drugima, nego i samoj sebi, a ponajviše je naučila druge oko sebe što zapravo znači biti pravi borac.
Comments are closed.