Možda zamišljate kazalište samo kao glamurozan prostor ispunjen svjetlom, detaljima i redovima stolica, s glumcima koji na pozornici izgovaraju mukotrpno naučen tekst. No kazalište ima i svoje drugo lice, ono koje ne izlazi na naklon. Iza kulisa ne živi sjaj, nego svakodnevica u radnoj odjeći, s kavom koja se pije u hodu i rečenicom koja se izgovara tiše, ali s više težine: „Imamo još pet minuta.“
Kazalište iza pozornice nalikuje labirintu s vlastitim pravilima. Hodnici su uski, ali prepuni priča, koraka i šapata. Zidovi pamte užurbanost prije premijera i tišinu nakon posljednjeg pljeska. Vrata vode u garderobe gdje se ljudi pretvaraju u likove brže nego što publika stigne pronaći svoje mjesto u gledalištu. Ondje ogledala pamte više monologa nego što bi htjela priznati, a stolice znaju koliko je puta netko rekao: „Jedva čekam ponovno ovdje“ i vratio se već sutradan, jer kazalište rijetko pušta one koji mu jednom pripadaju.
U samom središtu tog skrivenog svijeta nalazi se inspicijentski pult, mjesto s kojeg se predstava ne vidi, ali se njome upravlja. Od tamo se broje minute, šalju znakovi i koordiniraju ulasci i izlasci. Jedan diskretan signal dovoljan je da se scena promijeni, svjetlo zatamni ili zastor krene gore. Sve mora biti precizno, jer kazalište ne trpi kašnjenje, ono se događa sada i nikada više na isti način.
Možda niste znali, ali cijelo kazalište povezano je sustavom zvučnika koji diskretno, ali precizno upozoravaju sve sudionike predstave kada trebaju biti spremni, kada se približava izlazak na scenu ili kada se plan mijenja u zadnji čas. Te kratke, gotovo neprimjetne obavijesti stvaraju nevidljivi ritam večeri i sprječavaju kaos, iako ih publika nikada ne čuje. One su tihi podsjetnik da je kazalište zajednički posao, u kojem svatko ima svoju točno određenu ulogu.
Ništa manje važni nisu prostori koje publika rijetko zamišlja: praonice i peglaonice. Ondje se brišu tragovi šminke, znoja i vremena kako bi kostimi svake večeri ponovno mogli izgledati uvjerljivo. U prostorijama za kostime čuvaju se deseci uloga, složenih po predstavama i razdobljima, spremnih za novi izlazak na scenu. Svaki šav, gumb ili nabor nosi sa sobom sjećanje na neku davnu izvedbu.
Posebna vrsta junaka skriva se u radnim i tehničkim prostorijama. Rekvizitarne, stolarna i ostale radionice mjesta su u kojima se gradi ono što će publika vidjeti tek nakratko, ali bez čega predstava ne bi mogla postojati. Ondje kazalište pokazuje svoju zanatsku stranu preciznu, strpljivu i često nevidljivu, ali presudnu.
Iza kulisa krije se i neočekivano mjesto predaha, mali kazališni kafić. Ondje glumci, ako imaju dulju pauzu tijekom predstave, stignu nakratko sjesti, srknuti kavu i udahnuti mir prije povratka u svijet reflektora. U tim kratkim trenucima razmjenjuju se pogledi razumijevanja, tihe šale i rečenice koje ne trebaju objašnjenje. Taj predah često znači razliku između umora i nove energije za sljedeći izlazak na scenu.
Da nebi bilo da je to samo naše viđenje i romantiziranje kažališta iz prve ruke smo čuli da se ” Rad u kazalištu često zamišlja kao svjetla reflektora i aplauz, ali stvarnost je i još ljepša, i puno napornija. Pripreme za predstavu počinju otprilike dva mjeseca prije premijere, i tada kazalište postaje jedan mali svemir u kojem sve živne: glumci, redatelji, kostimografi, tehnička ekipa, garderobijeri, marketing, nabava, produkcija…
Taj početni trenutak, kad se svi još malo opipavaju i traže, prelazi u nešto složenije i intimnije proces u kojem se stvara povjerenje.
Najljepši dio tog procesa možda je upravo to što se svaki novi projekt rađa iz nule, iz praznog prostora koji se polako puni svjetlom, zvukom, kostimima, emocijama. Desetak dana prije premijere tempo naglo raste jer svi su tu, često doslovno dan i noć, i cijelo kazalište diše za tu jednu predstavu. Kad publika na kraju izađe sretna i uzbuđena, i kaže koliko ih je nešto dirnulo ili zabavilo onda znamo da je vrijedilo. Žamor s početka proba tada se pretvori u onaj najljepši žamor publike koja još priča o onome što je vidjela.”
Iza kulisa nema iluzije, ali ima magije. To je prostor tišine, koncentracije i pogleda koji zamjenjuju riječi. Dok publika promatra priču na sceni, iza nje se odvija paralelna stvarnost koja drži cijeli sustav na okupu, stvarnost u kojoj svaka sekunda ima svoju vrijednost. Možda nikada nećete zakoračiti iza zastora, ali svaki put kad se on podigne, sjetite se, sa sobom povuče i djelić tog nevidljivog svijeta. A upravo u tome leži trajna snaga kazališta, u onome što se ne vidi, ali bez čega ništa ne bi bilo moguće.