Priča je smještena u malo mjesto na jugu otoka Krka – Bašku. Vrijeme radnje je proljeće 1979. Naš sugovornik Leo Dorčić, tada trinaestogodišnji dječak, ni ne sluti kako će mu se život zaokrenuti za par mjeseci. Kako i sam kaže jedina stvar koja mu je u to doba na pameti je kako završiti razred i uživati cijelo ljeto zezajući vršnjakinje. Igrom slučaja te je godine kaže – narastao 30ak centimetara i dostigao visinu od 199cm (u šestom razredu osnovne škole).
Jednog poslijepodneva spomenute godine na nagovor starijeg brata i njegovog društva po prvi puta u životu uzima košarkašku loptu u ruke. Na žici koja okružuje zemljani teniski teren kraj hotela u Baški sa društvom vješa kantu za smeće bez dna pribijenu na dasku ne bi li imali barem imitaciju košarkaškog koša. Ljubav za košarkom javlja se na prvi pogled, a skriveni talent za taj divan sport vidi se od samog početka. Odjednom jedino što mu je na pameti je košarka i improvizirani koš.
Ljeti, obavljajući dječje poslove na bašćanskoj promenadi uz more zarađuje novac za prvu vlastitu kožnu loptu (tada smatranu luksuzom). Košarka postaje opsesija, jedina stvar o kojoj razmišlja – izmišljajući nove poteze na proplancima bašćanskih planina kada ocu pomaže oko stada ovaca. Trči plažom sa utezima u prsluku koji mu je majka zašila onako kako je zamislio ne bi li jednom kada skine prsluk imao veći odraz. Kroz smijeh komentira kako je tim izumom jedino dobio proširene vene na nogama.
U jesen 1979. otkriva kako u susjednom mjestu udaljenom 20km – gradu Krku postoji novoosnovani košarkaški klub Zlatni otok Krk. Odlučno govori majci i ocu da želi ići na treninge u Krk u čemu ga oni podržavaju iako je tek sedmi razred osnovne škole. Situaciji ne pomaže to što niti jedan od roditelja nema vozačku dozvolu te mu govore da se za prijevoz sam mora snaći. Treninzi i momčad u Zlatnom otoku bruse postojeći talent sada već 200cm visokog i poletnog mladića. U prvoj godine kadetske karijere vodi Zlatni otok po njihovo prvo županijsko prvenstvo i tako u prvoj polovici lige Zlatni otok ima 5 pobjeda 0 poraza te omjer ubačenih-primljenih koševa 391-281.
Već iduće godine (1980.) na nagovor Mirka Novosela (tada trener KK Cibona) odlazi u KK Cibonu te nakon kratkog periodu ipak odlučuje igrati za KK Kvarner iz Rijeke ne bi li bio bliže kući i srednju školu započeo u Rijeci. KK Kvarner tada igra prvu Jugoslavensku seniorsku ligu te otpušta četvoricu seniora (Plećaš, Miličević, Grabovac i Maslak) kako bi mladim igračima dali priliku da se okušaju u ozbiljnoj ligi. Među 4 odabrana juniora/kadeta koji prelaze u seniorsku momčad dolazi i naš sugovornik a iste godine odlazi na pripreme sa kadetskom reprezentacijom selekcije iz Hrvatske u Badij nakon čega se uspjesi počinju nizati.
Na kupu Republika i pokrajina u Borovu 1981. osvaja zlato i proglašen je najboljim igračem turnira. Iste godine sakupljajući sličice košarkaša iz čokoladice nalazi svoju sličicu te ju uokviruje. 1982. pozvan je u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije te na prvenstvu Balkana u Valjevu osvaja zlatnu medalju. Zatim iste godine 1982. kao perspektivan kadet odabran je i u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije te osvaja zlato na prvenstvu Balkana i u toj kategoriji. Na ovome prvenstvu svlačionicu dijeli sa Draženom Petrovićem koji je tada već iskusan i razvikan igrač, a hotelsku sobu za vrijeme turnira dijeli sa Stojkom Vrankovićem.
Nakon turnira u Grčkoj, trener juniorske reprezentacije povlači ga na stranu te mu govori kako su mu je rečeno da našeg sugovornika pošalje na klupske pripreme u SAD na sveučilište Notre Dame. Tako se naš tada sedamnaestogodišnji protagonist spakiran za trodnevni turnir u jednoj ručnoj torbi umjesto kući sa momčadskim autobusom, sam upućuje za Beograd gdje se mora naći sa seniorskom reprezentacijom te letjeti za SAD.
Nakon odlično odrađenih klupskih priprema, Sveučilište Notre Dame (SAD) u njemu vidi puno potencijala i talenta te mu nudi stipendiju ne bi li na fakultet došao upravo na njihovo sveučilište.
Iz SAD-a se avionom vraća u Beograd nakon dvotjednih priprema te noćnim vlakom odlazi za Zagreb u kojem mora presjesti na autobus za Rijeku pa Bašku. Cijelim putem kući javljaju mu se podvojeni osjećaji; sretan je zbog uspjeha ali nesretan ili nostalgičan za životom koji je ostavio u Baški onoga dana kada je zabio svoj prvi koš. Po povratku kući prepričava svoje dogodovštine i ostvarenja toga ljeta te razgovara sa roditeljima o ponuđenoj stipendiji. Razmišljajući o životu shvaća da je u svega 5 godina ostvario ono o čemu mnogi sanjaju cijeli život. Bilo je, kaže, puno uspona i padova puno neprospavanih noći, odricanja ali i uspomena koje će pamtiti cijeli život. Kaže kako je kroz košarku naučio puno o životu ali se jednostavno nije vidio kao profesionalni sportaš te odustaje od košarke 1984. godine.
Košarci se vraća 1997. kao veteran te igra za svoj prvi klub Zlatni otok Krk i opet niže uspjehe osvajajući turnire, nekoliko puta proglašen je najboljim igračem a jedne je sezone bio najbolji strijelac lige.
U pauzi od košarke 1988. sa starijim bratom u obiteljskoj kući otvara kafić koji kasnije pretvaraju u restoran te pred 6 godina u mali obiteljski hotel koji u par godina rada ostvaruje neviđene uspjehe te prima najprestižnije nagrade.
Na pitanje reportera: „U principu sve čega se uhvatite dovedete do savršenstva?“ Kroz osmijeh odgovara NE, NE, nipošto evo na primjer nikada nisam bio dobar u nogometu.
Comments are closed.