Talentirana glumica Lucija Dujmović otkrila nam je kako se priprema za uloge, kako se javila želja za glumom, kakvo je stanje hrvatske umjetničke scene, što predviđa da će budućnost donijeti njenoj struci i još mnogo toga.
Lucija, jedna si od predstavnika novije glumačke generacije, odnosno generacije koja je tek započela ostavljati tragove svog rada u kazalištu i na filmu u Hrvatskoj. Reci nam kako je započeo tvoj glumački put? Kad se javila želja za glumom?
Želja za glumom rodila se još u mojim osnovnoškolskim danima i počecima pohađanja dramskih grupa. Moji prvi glumački koraci dogodili su se vrlo rano, s mojih 6,7 godina kada sam pohađala satove pokojne Zvjezdane Ladike. Na dramsku sam išla u učilište ZKM-a, gdje sam prvi puta osjetila ono što me prati do današnjeg dana, a to je ljubav prema tom poslu i osjećaj koji u meni izaziva. Probijajući se kroz gradivo i nastavu u srednjoj školi, shvatila sam da su satovi dramske jedino mjesto na kojem se ja osjećam kao ja te mjesto na kojem sebe mogu najviše izraziti.
Upisati Akademiju nije lako. Neki odmah uspiju, a nekima treba i po nekoliko godina. Ti si Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisala iz prve. Kakav ti je bio prijemni ispit? Kako si se osjećala kada si saznala da si upisala studij glume?
Iznimno je težak, a ponekad i vrlo traumatičan. Počela sam se pripremati 6 mjeseci ranije, odabirom monologa i pjesama, provodeći sate po knjižnicama, čitajući i promišljajući što odabrati za prijamni. Prvi krug bio je teži, jer me uhvatila velika trema s kojom sam se naučila nositi tek kasnije tijekom studiranja.Taj trenutak kad sam pročitala svoje ime na vratima ADU neću nikada zaboraviti. Taj vrisak sreće, ponosa, neopisiv osjećaj koji vas preplavi, slavlje tih dana koje nije prestajalo…Ništa se kasnije tijekom studiranja ne može usporediti s tim trenutkom. Ne zaboravimo da se godišnje upisuje samo 12 ljudi.
Nakon Akademije, kako mnogi kažu, kreće onaj teži dio- traženje posla. Neki prve poslove dobivaju već na Akademiji, a nekima se vrata otvaraju kasnije. Koji je bio tvoj prvi profesionalni angažman?
Prva dva profesionalna angažmana dogodila su se nekako paralelno na zadnjim godinama studiranja 2017. godine. Osnovala sam svoju umjetničku organizaciju “Iza zavjese” i prva predstava koju smo producirali bila je “Tko je ubio Zvonka Bušića”, u toj predstavi bila sam alternacija Ani Vilenici u ulozi Julienne Bušić. Vrlo brzo nakon toga dobila sam ulogu “Amerikanke” na 69. “Dubrovačkim ljetnim igrama”.
Spomenula si svoju umjetničku organizaciju. Obzirom na mali broj mjesta u ansamblima kazališta velik broj glumaca radi na nezavisnoj kazališnoj sceni, odnosno u teatrima i organizacijama kao što je tvoja. Kako to da si došla na ideju da je pokreneš? Kako funkcionira i koje sve uloge u njoj imaš?
Umjetničku organizaciju sam osnovala krajem 2017. godine i vodim ju zajedno sa svojim kolegom Vinkom Kraljevićem. Ideja je proizašla je iz nekoliko razloga. Nezavisna scena je u posljednjih nekoliko godina doživjela svoj procvat jer ima mladih i talentiranih ljudi koji traže svoje mjesto pod suncem. Također tu ste sam svoj majstor – birate s kim i što želite raditi. Omogućava ti da ostvariš svoj kreativni potencijal koji bi možda ostao zatomljen i neiskorišten da sjediš doma i čekaš nečiji poziv za suradnju. Moja umjetnička organizacija “Iza zavjese” bilježi zamjetne uspjehe za jednu mladu organizaciju. Dosada iza sebe ima predstavu “Tko je ubio Zvonka Bušića”, uslijedila je predstava “Mali noćni razgovori”. Tijekom 2020.i 2021. godine pandemija je u velikoj mjeri zaustavila planove i brojna su gostovanja bila otkazana. Krajem 2021. godine imali smo premijeru prve dječje predstave “Zlatni Pjetlić i čarobni Graškić” za koju smo sigurni da ćemo dosegnuti zamjetan broj gostovanja, jer već imamo nekoliko desetaka poziva, a mališani su na premijeri oduševljeno reagirali, što nam je najveća potvrda da smo s tom predstavom uspjeli.
Unutar svoje organizacije ja sam umjetnička voditeljica i odgovorna osoba za poslovanje organizacije. To je spoj producentsko-menadžerskog posla koji za sobom povlači ekonomski, pravni i producentski aspekt. Nimalo jednostavan pothvat, ali drago mi je da sam se na njega odvažila i da sam proširila svoje horizonte i pomakla vlastite granice.
Spomenuli smo ranije kako glumcima u Hrvatskoj, pogotovo zahvaljujući pandemiji, nije lako. Kazališta imaju još ograničenija sredstva, predstave se otkazuju u zadnji čas, smanjen je broj ljudi, odnosno publike u dvorani, manje se snima jer su otežani i uvjeti filmskim ekipama i ekipama serija. Nasuprot tome, s fakulteta svake godine izlazi zamjetan broj novih glumaca, među kojima si i ti. Što očekuješ od budućnosti? Kakva će ona biti za glumce u Hrvatskoj i kakav je današnji položaj umjetničke scene u kojoj djeluješ?
Na poziciju umjetnika i generalno umjetnosti u današnjem životu rekla bih da u najvećoj mjeri utječe brzina današnjeg života te u skladu s time i tehnologija. Nekadašnjim generacijama je odlazak u kazalište ili kino, bio uvjetno rečeno izlazak. Danas uz poplavu tehnologije i dostupnosti filmskog materijala i serija, kazalište (odnosno kulturna scena u širem smislu govoreći) našla se u najmanju ruku u nezavidnoj poziciji. Međutim, i u ovakvim okolnostima, može se i treba rađati teatar, mislim da ljudi bez obzira na okolnosti u kojima živimo imaju potrebu i želju za njime. Dokle god postoji publika, postojat će i kazalište.
Na pitanje o budućnosti glumaca teško je jednoznačno odgovoriti. Mislim da je kazalište preživjelo mnoga stoljeća; ratove, potrese, nemire, neprilike svjetskih razmjera. Koliko će kapitalizam utjecati na naše tržište, kako će izgledati kazališnih ansambli za nekoliko desetaka godina, koja će biti uloga države i njezinih sufinanciranja teško je predvidjeti. Ono u što duboko vjerujem je da će s godinama i bujanjem tehnologije živi glumac na sceni dobiti na još većem značaju. Nadam se da će se hrvatska kinematografija sve više razvijati i da ćemo imati prilike gledati mlade i talentirane umjetnike; kako u glazbi i likovnoj umjetnosti, tako i dramskoj. Od glumaca i glumica, preko mladih redatelja, snimatelja, montažera, producenata. Ljudi ima, samo im treba dati priliku.
Lucija Dujmović želi raditi, voli raditi i najrađe bi radila i još dva puta više da tjedan ima 8 dana, a dan barem 12 sati duže. Pri tom radu stvara se zadovoljstvo i trenutak o kojem priča svaki glumac, odnosno “ono kada shvatiš zašto to radiš”. Koji ti je najdraži moment ili uspomena sa scene ili ispred kamere? Usput nam reci koji su projekti u planu i koje predstave trenutno igraš?
Kao što sam spomenula nedavno je premijeru doživjela dječja predstava “Zlatni Pjetlić i čarobni Graškić” u kazalištu “Mala scena”. Uz to, ovih dana počinju mi probe u kazalištu “ITD” za predstavu “Kasper” u režiji Hrvoja Korbara. Tijekom 2022. nastavljam igrati sve svoje aktivne predstave (“Memorija svijeta je puna”, “Mladež bez Boga”…) i veselim se svim budućim potencijalnim suradnjama.
Najdraži trenutak na sceni, dogodio mi se na četvrtoj godini faksa, na ispitu iz govora. Te sam godine pripremala dijalog u formi monologa, igrajući 2 lika koji se izmjenjuju. Mjesecima sam se pripremala i izašla sam tu večer na scenu, bez treme, bez pitanja u glavi, opuštena. Osjetila sam na vlastitoj koži što znači “biti u trenutku” na sceni.
Film, serija i kazalište mediji su s kojima se glumački posao najviše povezuje. Naravno, tvoji kolege znaju naći posao i u drugim medijima kao što su televizija ili radio, neki prenose svoja znanja u dramskim studijima ili se prebace u režiju, dramaturgiju ili produkciju. No primarno se glumac priprema za prva tri navedena, a serije i filmovi se često stavljaju pod istu kategoriju “ispred kamere”. Stoga, što je tebi draže? Kazališna scena ili filmska kamera? Kako se pripremaš za jedno, a kako za drugo? Tko su ti uzori?
Uh, pitanje, odnosno izbor pri kojem je teško odabrati jedno ispred drugoga. Moj profesionalni put u većoj mjeri se oslanja na kazalište, počevši još od studentskih dana.Volim podjednako i kazalište i film. U budućnosti mi je želja posvetiti se više svijetu filma.
Glumački gledano i kazalištu i filmu pristupam podjednako. Razlike postoje na tehničkom nivou i na nivou procesa (proba) prije završne izvedbe. I jedna i druga priprema podrazumijeva otvorenu komunikaciju sa redateljem/icom. Glumac je taj koji donosi materijal, predlaže, nudi rješenja, razmišlja o ulozi. Kazalište ima više probi. Na filmu proces teče bržim tempom i mnoga se režijska rješenja mogu naknadno rješavati u montaži. Film za razliku od kazališta daje i glumcima i publici važnost trenutka. Onoga sada i ovdje; kojeg je u kazalištu teže postići i nema garancije da će ga svaka izvedba imati.
Uzori su brojni, ali svakako treba spomenuti: Meryl Streep, Daniela Day Lewisa, Marlona Branda, Katharine Hepburn, Fabijana Šovagovića i Almu Pricu.
Kada si već spomenula redatelja i ekipu koja stoji “iza scene” možeš li nam reći koja je glumčeva uloga/zadaća prema redatelju/ici, procesu rada i samoj priči, a koja prema publici?
Odnos glumca i redatelja je specifičan, jedan bez drugoga teško mogu, a ponekad i jedan s drugim. Glumac bi morao moći poslušati redateljevu uputu, a redatelj bi morao moći osigurati glumcu slobodu njegovog stvaranja, unutar zadanog okvira. Najljepši su trenuci, kada se probija redateljski okvir i nudi rješenje izvan granica dogovorenog, a s obostranim zadovoljstvom. Ili pak, kad redateljeva uputa, ma koliko apstraktno zvučala, otvori glumcu područje kreacije koju dosada nije otvorio. “Mitspiel”, kako ju je definirao Branko Gavella, je ono mjesto “u zraku” gdje se publika i glumac dodiruju i osjete. Primjerice, to se može osjetiti unutar dramske pauze, titraj zraka i emocije koja se može napipati, ili u slučaju komedije, gdje je pljesak ili smijeh publike glumcu nezamjenjivo pogonsko gorivo u daljnjoj igri. Film i kazalište se u tom segmentu razlikuju, jer film prije javnog prikazivanja, prolazi kroz profesionalno oko snimatelja, montažera i filmskog redatelja, oni pritom biraju važnost pojedinog kadra i detalja i u krajnjoj liniji biraju fokus, biraju koga ili što u pojedinom trenutku gledamo.
Kroz cijeli ovaj razgovor pričamo o tebi i tvom glumačkom putu te o tvojim mišljenjima i promišljanjima o sceni na kojoj djeluješ, ali za kraj vratimo se na osnove i na ono glavno pitanje. Što je za tebe zapravo tvoj posao? Što je gluma?
Gluma je za mene iznad svega poziv, a ponekad i posao. Ja sam taj poziv u sebi osjetila i poslušala sam ga. Gluma je ustvari, poetski rečeno, istina na sceni. Teško je taj poziv objasniti, taj unutarnji osjećaj, zapravo, tu potrebu. I na samom kraju, iskoristit ću citat velikog Fabijana Šovagovića koji o glumcima kaže sljedeće:
“Glumac danas nije boem, on je osoba argatovanja. U pauzi ima vremena da o ponečem i razmišlja. Ne čudite se ako su te pauze kratke, a dometi manji. No, radi puno više negoli je ikada radio. Mislim da je u tome i njegova budućnost, pa makar morao i umirati ranije. Sigurno je da oko njegova imena nema one aureole, koje smo imali u doba romantike. Unatoč svemu, ne može a da naivno ne gleda i dalje u pohod kulture koju uporno, težački pronosi na krhkim leđima. I sretan je što živi”.
Comments are closed.