Predsjednički izbori 2024. u Hrvatskoj pokazali su ono što već godinama znamo – politička scena u ovoj zemlji vrti se u krug, a birači to više ne žele gledati. Rekordno niska izlaznost od 44% savršeno oslikava apatiju građana prema spektaklu u kojem, čini se, samo kandidati uživaju.
Zoran Milanović je, očekivano, dominirao kampanjom. Svojim provjerenim stilom – pomalo bahatim, pomalo populističkim – uspio je još jednom uvjeriti dovoljan broj ljudi da je jedini koji nas može spasiti od političke katastrofe. Međutim, iza njegovih dosjetki i kritika često stoji praznina – veliko ništa koje mu ipak prolazi. Ali, kada mu je najveći protivnik Dragan Primorac, jasno je zašto nije morao previše briljirati. Primorac, kao slika ozbiljnog, uljudnog kandidata, bio je savršena meta za Milanovićevu sarkastičnu retoriku. Njegova kampanja djelovala je kao poglavlje iz udžbenika za političke odnose s javnošću, no u zemlji naviknutoj na strasti i sukobe, takav pristup nije privukao ljude. Jednostavno je – Hrvatska nije Švicarska, koliko god HDZ pokušavao uvjeriti javnost da im treba predsjednik sa znanstvenom preciznošću. Ivana Kekin bila je svježi glas u ovoj kampanji – progresivna, direktna, s porukama koje su ciljale na mlade i urbano biračko tijelo. No, njezinu kandidaturu ozbiljno je poljuljala kontroverza oko Nikice Jelavića te, iako je možda ponudila svježinu, u konačnici nije uspjela izbjeći sudbinu perifernog kandidata. Uz Kekin, još jedna žena u sjeni ovih predsjedničkih izbora ostala je i Marija Selak Raspudić, s drugog kraja spektra, čija konzervativna kampanja nije uspjela ostvariti veću političku težinu. Niko Tokić Kartelo, sa svojim „mama, uspio sam“ trenutkom, postao je internet senzacija. Njegova iskrenost bila je simpatična, ali politika je ipak više od meme potencijala. Bilo je zabavno gledati kako se suze miješaju s ambicijama, ali on ostaje podsjetnik da viralnost nije isto što i politička ozbiljnost. I dok su ostali kandidati mahali svojim programima koje nitko nije čitao, stvarni pobjednik izbora bio je – cinizam. Milanović je osvojio 74,69% glasova u drugom krugu, što zvuči impresivno dok ne shvatimo da je većina ljudi jednostavno ostala doma. Politika više nije drama koja privlači, već dosadna repriza sapunice koju gledamo iz navike.
Na kraju, predsjednički izbori 2024. nisu ponudili ništa novo. Još jedan mandat Milanovića, još jedno ignoriranje stvarnih problema, i još jedan korak dalje od politike koja bi mogla uzbuditi i pokrenuti Hrvatsku. Ostaje pitanje – koliko još ovakvih izbora možemo preživjeti prije nego što svi kolektivno odlučimo ostati doma?