Jeste li se ikada zapitali kako nastaje predstava? Većina ljudi, ne samo u kazalištu, već i na filmu pamti samo glumce, no kako bi došli do finalnog produkta, potrebno je puno više uloga iza scene nego I u najvećim dramama na sceni. Razgovarali smo s budućim glumcem Miranom Topljakom, koji nam je otkrio kako izgleda kazališni proces stvaranja predstave i što sve treba učiniti i koje korake poduzeti da se ostvari jedna priča na sceni
Kao prve korake Miran navodi sljedeće:
Prvo i osnovno, kreće se od ideje. To je nešto s čime redatelj uglavnom dolazi na audiciju ili prvu probu, često ako ima već ideju ima I tekst. Ako nije ranije, na prvim probama se dijele uloge. Ulogu možete dobiti na audiciji ili vam je dodijeljena temeljem redateljeva poznavanja vašeg prethodnog rada. Prva proba, osim glumaca okuplja cijeli autorski tim. Dramaturga, asistenta režije, koreografa ili suradnika za scenski pokret (sve češće se javlja trend neverbalnih dijelova predstave u Kojima je za navigaciju glumaca ta osoba nužna), producent, kostimograf, scenograf (koji zatim zadaje zadatke scenskim radnicima), majstor svjetla, šaptač, suradnik za scenski govor (ako se npr. radi o predstavi sa specifičnim govorom ili narječjem), inspicijent- osoba koja komandira predstavom iza scene I odgovorna je da sve bude odigrano onako kako je to redatelj I postavio ten a koncu već spomenuti glumci I redatelj. Ovisno o tome kolika je produkcija I kakva su novčana sredstva bit će više ili manje prethodno navedenih suradnika. Redatelj na toj probi i njih pomnije upoznaje sa svojom idejom I navodi im kakvu realizaciju te ideje očekuje od njih,tj. daje im upute. Osobno, volim podjelu i tekst dobiti ranije od prve probe, kako se ne bih prvi put s tekstom susreo na probi. Pomalo sam štreber po prirodi, tako da volim doći pripremljen, ali kao glumac moraš biti spreman na sve. Zatim slijedi 5-10 proba samog čitanja teksta. Iščitavamo ga, ispravljamo naglaske, gradimo neki kostur lika, pokušavamo otkriti koje su intencije (koja je glavna zamisao lika kojeg utjelovljujemo, što ga to tjera na određenu radnju ili stanje). Nakon što smo dobro upoznati s tekstom i odnosima te tekst znamo napamet vrijeme je za drugu fazu postavljanja predstave.
Drugu fazu u jednom izrazu Miran opisuje kao “brod pred oluju”.
Ostale suradnike u drugoj fazi glumci viđaju povremeno. Producenti zbrajaju troškove, scenografi I kostimografi tu I tamo dolaze vidjeti na čemu se radi kako bi dobili inspiraciju za svoje uratke ili uzeli mjere glumcima ili sceni. Tu su najaktivniji u pomoći glumcima suradnici za pokret I glas, asistenti režije te naravno sam redatelj. Šaptač I inspicijent pomno prate situaciju, ali se ne uključuju, na njima je više provedbe nego samo stvaranje. Ovdje glumci bez kostima i često bez scenografije staju na scenu I prvi put ne gledajući tekst izgovaraju to svojim partnerima. Tu se još detaljnije radi na odnosima među likovima i postavljaju se temelji toga kako redatelj želi da se glumac kreće na sceni; gdje stoji, gdje sjeda, kada ulazi, kada izlazi. Uvježbavaju se koreografije. Zaključno postavlja se neki kostur same predstave. Još se ne obazire detaljnije na glumu i sitnice, već se pokušava dobiti cjelokupni dojam. Taj je dio najmanje stresan. Ovdje ste još opušteni I uživate gledati što ćete novo iz dana u dan stvoriti.
Treću fazu Miran opisuje izjavom: “Jesmo li ovo trebali raditi?”
Ova faza često sadrži najviše suza, jadikovanja, smijeha I trenutaka povezanosti. Za glumce je ova faza najintenzivnija. Ostatak tima sada već donosi dijelove scene I kostima, polako producenti rade placate i sve se bliže krećemo ka finalnom produktu. Šaptač I inspicijent I dalje upijaju sa strane. Ovdje redatelj I glumci dolaze do vrhova svojih ostvarenja. Još se dublje ide u karakterizaciju, čiste se scene, što znači da ćete jednu scenu ponavljati unutar jedne probe i 50 puta ako treba. U ovoj fazi glumci više nemaju prostora za zabušavanje, u svaku se probu ide kao da publika upravo sada sjedi ispred vas. Baš onda kad ne treba, u ovoj fazi često dolazi “kriza”, najgori neprijatelj svakog izvođača. Scene ne funkcioniranju, redatelj bijesni, svi se kolektivno pitate zašto to radite, čemu smisao ovoga, redatelj se pita je li on pogriješio. Uglavnom, emotivna nabijenost jača je od naboja u električnom stupu. No ljepota te faze je što se sada već dovoljno znate, ako već prije niste, dijelite slabosti I vrline jedni s drugima i u ovoj fazi jača kolektiv- najbitniji dio svake predstave, jer ona sama po sebi I jest kolektivan čin.
Četvrta faza, prema Miranovim riječima nosi naziv “premijera je za 2 tjedna”.
Stres. Što ste napravili glumački napravili ste. Sada su u akciji svi oni koje ste povremeno viđali u prošlim fazama. Scena se postavlja do najmanje sitnice, kostimi su gotovi, ali se dorađuju prema potrebi glumaca, postavljaju se svijetla, sada predstava počinje dobivati finalni sjaj, a producenti rade na reklamiranju I zadnjim fazama objave. Uključuju se šaptač I inspicijent gotovo intenzivnije od samog redatelja. Sada je nav ama da svaku probu zaista igrate tehnički I glumački potpuno točno. U ovoj fazi dolazi i probna publika. Najčešće prijatelji ljudi koji rade na predstavi, oni komentiraju kako su doživjeli predstavu I daju savjete o eventualnim promjenama koje bi poboljšale predstavu.
Peta faza nije samo sama premijera, to je cijeli život jedne predstave.
U ovoj fazi redatelj odstupa, kao I asistent, dramaturg I suradnici na govoru I pokretu. Što su postavili, postavili su i sada je glavna osoba inspicijent s pomoći šaptača, garderobijera (koji se brinu o kostimu kostimografa) I scenskih radnika koji brinu o svjetlu I postavi scenografije. Nakon premijer glumci tek počinju uigravati predstavu, upijaju reakcije publike te tako prilagođavaju svoju izvedbu.
Na kraju krajeva publika je ta koja će odrediti je li sav ovaj trud bio uzaludan. Oni su ti koji određuju životni tijek predstave. Dok god je netko gleda ona živi, kada interes nestane ona umire. Zato je na nama da probamo učiniti sve da one budu što bolje. Jer zašto se ovoliko truditi, a da predstava ne živi barem par godina?
Comments are closed.