Glumci se u svojoj profesiji susreću s pitanjima, koja su naizgled njima banalna, no široj publici nisu. Mogli bi to usporediti s pitanjima upućenim liječnicima o tome kako podnositi pogled na krv ili nečije jaukanje od boli? Pretpostavljajući, da se svakome tko se s time svakodnevno ne susreće to čini kao nešto na što se čovjek ne može naviknuti ili teško navikava. Često razgovor o tome završi riječima “ja to nikada ne bih mogao/la”. Naravno, takva pitanja postoje i u glumi.
Razgovarali smo s nekoliko profesionalnih i nekoliko budućih glumaca: Filipom Lugarićem, Lovrom Rimcem, Ivanom Sinovčić, Jelenom Pavlović i Miranom Topljakom, a zatim smo skupove odgovora formirali u jedan zajednički. Donosimo vam odgovore na 10 najčešćih pitanja/mitova/istina/izjava upućenih glumcima.
1. Kako glumci nauče sav taj tekst?
Predstava može biti potpuno bez teksta, tada govorimo o neverbalnom teatru. U tom slučaju ne učimo ništa. Možda dobijemo ulogu sluškinje od jedne rečenice i tekst naučimo u tramvaju pet minuta prije početka prve probe, a nekad nas zahvati i Leone Glembay. Tada nam se čini da bi bilo lakše naučiti organsku kemiju u jednoj noći nego svaku repliku koju Leone izgovori u Gospodi Glembayevima. No, kako glumci kažu, naučiti tekst je najlakši dio u procesu stvaranja predstave, filma ili serije. Mi svakako koristimo različite tehnike pamćenja teksta, ali sve se svodi na onu staru izreku “zagrij stolicu”. Nakon naučenog teksta tek dolazi prava muka: rad na ulozi, rad na tome kako će pojedine scene na kraju izgledati, krize da to ipak nije dobro, kostimi koje je teško nositi, paziti da stanemo točno na milimetar scene koji je redatelj odredio itd. Zapamtiti tekst nije neka nauka.
2. Kako se glumci “užive” u lika?
Na ovo pitanje ne postoji jednostavan odgovor. U struci se rijetko koristi termin “uživljavanje”, češći su termini poput “intencije lika”. Glumci koriste razne tehnike kako bi na sceni postali netko drugi. Glumačke škole i akademije postoje kako bi glumci naučili na koji način najbolje koristiti glumačke alate, koji im služe za pripremanje uloge. To je prava srž glumačkog zanata. Pravo pitanje na taj odgovor glumac ne može dati ni na kraju svoje karijere. Naravno, kao što smo rekli, postoji tehnika. No, svaki je lik novo iskustvo, nova priča koja se mora na svoj način individualno ispričati, stoga se tako pristupa i svakoj ulozi. Ispočetka. Najispravniji odgovor na ovo pitanje je; nije bitno kako, bitno je da nam publika vjeruje.
3. Kako glumcima ne smetaju svjetla reflektora koja “lupaju u oči”?
Smetaju, ali stekne se navika. Neki glumci reflektore krive za pogoršanje svoje dioptrije. Često ne vidimo tko sjedi u publici od jačine reflektora. To zna biti dobro. Smanji tremu.
4. Kako glume ako imaju tremu? Kako svaku večer stati pred toliko ljudi na kazališnu scenu ili gledati sebe na velikom platnu okružen punom dvoranom ljudi, a ne osjećati se anksiozno?
Također, vrlo individualno pitanje. Neki glumci uopće nemaju tremu (bar tako kažu), a neki umiru od straha svaki put. Ako se želiš baviti tim poslom moraš naći svoj individualni “recept” kako se riješiti treme, smanjiti ju ili glumiti dok je ona sveprisutna. Nekim glumcima čak “pumpa” adrenalin, pa puno bolje glume pred publikom, nego na probama. No zaključak je- postoji. Ne može se blaže reći nego “nosi se s tim ili nemoj biti glumac”.
5. Jesu li glumci u privatnom životu slični karakteru osoba koje igraju u kazalištu ili na filmu?
Zna se dogoditi da jesu, no često i nije tako. Ne sudite o glumčevom privatnom karakteru temeljem uloga koje je igrao. To je ipak gluma, često utjelovljujemo ono što nismo, često smo fikcija s našim posuđenim privatnim tijelom. Želite znati kakav je netko kada nije na sceni ili ispred kamere? Pozovite ga na kavu.
6. Kako glumci smršave za ulogu ili se udebljaju?
To češće rade hollywoodski glumci nego hrvatski, ali zna biti takvih uloga. Uglavnom zovemo nutricionista.
7. Glumci mogu ujutro spavati duže jer rade samo navečer.
Hmm. Bilo bi dobro da to neko objasni filmskoj produkciji kad nam napišu da u 5 sati ujutro budemo na filmskom setu da snimanje može krenuti u 7 sati ili da nabave neku vrstu teleportacije kada imamo gostovanje na drugom kraju Hrvatske s predstavom, pa moramo krenuti u 6 sati ujutro da do 16 sati stignemo na generalnu probu na sceni koju vjerojatno prije nismo vidjeli. Vjerujte, voljeli bi da je to istina. Doduše, u nekim kazalištima postoji nepisano pravilo da proba ne počinje prije 10 sati. Na setovima je to rijetko slučaj. Uglavnom kasno liježemo i rano se budimo.
8. Glumci dobro lažu.
Gluma nije dobra ako nije istinita. Cilj glume nije prevariti ili zavarati. Naravno, sve što se događa na sceni ili u filmu je fikcija, ali mi se trudimo da ne lažemo. Oživljavamo. Priču dovodimo do fiktivnog ostvarenja, ako u iznošenju te priče ili nekog lika nismo istiniti-publika nam ne vjeruje. To znači da nismo dobro odradili svoj posao. Što se privatnog života tiče; lažemo kao i svi ostali ljudi. Neki lošije, a neki bolje. Neki nikad, a neki uvijek.
9. Mogu li glumci plakati kad im se kaže?
Možemo. Ali, za to ne treba biti glumac. To može svatko. Evo nekoliko tehnika. Držite oči širom otvorene i ne trepčite dok ne poteku suze, gledajte u jako svijetlo, prisjetite se nekog tužnog trenutka koji vas tjera na plač ili stavite luk ispod nosa. Nama, u većini slučajeva, suze nisu nešto što želimo izazvati, najbolje je kada one dođu spontano; kao reakcija na nešto u tekstu ili na partnera. Najtužnije scene ne moraju nužno uključivati suze, najbitnije je da glumac prenese emociju tuge- hoće li to biti kroz plač ili samo tupo buljenje ili jedan pogled-nebitno. Bitno da mu vjerujete da je tužan.
10. Kako glumci mogu odglumiti ljubavne scene bez da im je neugodno? Što na to kažu njihovi partneri u privatnom životu?
Partner na sceni treba biti otvoren jednako kao i mi da bi se osjetila iskrena energija. U ovom slučaju, oboje znamo da to piše u tekstu i da se to mora izvesti. To nam je posao. Pravi profesionalci u tim momentima seksualno ne iskorištavaju nikoga, odnosno ne stavljaju u scene svoje private seksualne preference prema nekome- to je na kraju krajeva kažnjivo djelo. Nekima je lakše te scene raditi s nekime tko im je privatno drag ili prijatelj, a nekima je lakše s potpunim neznancima. Ovisi od osobe do osobe-nema pravila. Često se zna desiti da te scene morate odraditi s nekime koga privatno ne podnosite, no to je isto dio posla. Na to ste pristali kada ste odlučili postati glumac. Redatelj očekuje nešto od ljubavne scene- mi to očekivanje moramo ispuniti. Svaki posao ima dijelova koje voliš više, a i dijelova koje voliš manje; ovaj dio se često voli manje, jer ipak je riječ o dijeljenju nečije intime, no intima, da bi se tako nazvala, treba uključivati i osjećaje, tako da ne govorimo o intimi u pravom smislu te riječi. Neki to ne smatraju problemom. Odrađuju te scene bez da trepnu. Zaista ovisi od osobe do osobe, ali opet-to je posao. Odradiš to. Definitivno nam nije uvijek ugodno. U tom trenu češće više mislimo o tome kako da ostanemo stajati tamo gdje redatelj želi da se ta scena odvija, nego o tome da smo spojili usne s nekim tko nam nije životni partner. To je odnos lika prema liku, a ne odnos privatne osobe prema drugoj privatnoj osobi s kojom ste na sceni ili ispred kamere. Partnerima iz privatnog života često nije lako gledati te scene, no sve se rješava komunikacijom. Na kraju krajeva i oni shvate da je to samo posao ili prekinu vezu. Sve opcije su otvorene.
Comments are closed.