Član sam izviđača i civilne zaštite, a prije nekoliko dana sam postao svjedok nečega što ću pamtiti cijeli život. Taj tragični utorak, kojeg nitko nije mogao predvidjeti, svima se urezao u glavu kao neizbrisiv pečat za kraj 2020., te je dodatno podebljao sve negativne stvari koje su zahvatile Hrvatsku i svijet.
Naime, pola sata nakon potresa krenuo sam prema stradaloj Petrinji kako bi pomogao unesrećenima. Što sam se više približavao epicentru gledao sam u sve više razrušenih kuća. Ionako već siromašan kraj kojem smo i prije trebali pomoć sada ovisi o milosti ili nemilosti prirodne pojave koja sa zemljom može sravniti i ono malo što je ostalo. Pri dolasku na mjesto na kojem sam bio zadužen postaviti šatore te osigurati struju i grijanje već se nalazio veliki broj ljudi..,od pripadnika raznih službi do civila koji su ostali bez svojih domova. Svi smo imali isti cilj, a to je pomoći. Riječ „pomoć“ odjekivala je čitavim područjem, i zbog toga mi je u cijelom tom kaosu kroz glavu prošla misao o tome koliko smo složni i obazrivi jedni prema drugima.
Dokazalo se da nije važno otkuda dolaziš, za koga si glasao i gdje živiš ili radiš jer od trenutka potresa Hrvatska je radila i radi kao jedinstvena cjelina. Kolone iz cijele Hrvatske krenule su prema Petrinji i okolnim selima ne razmišljajući da mogu ugroziti svoje živote s obzirom da tlo i dalje podrhtava. Zaista, instinktivna ljudska reakcija dovela ih je ovdje, dobrota i nesebičnost pokazala se na svim licima, a plemenitost i suosjećanje cijelog naroda dokazalo je da u ovakvim situacijama nitko nije sam. Između ostalog, okupljanjem i angažmanom mnogobrojnih skupina i ekipa sanirale su se, o vlastitom trošku članova, kuće i objekti koji su predstavljali opasnost za tamošnje stanovnike.
Povezali smo se u trenucima kada je najteže, a toplina i veličina ljudskog srca ne može se izmjeriti. Dokazali smo da i u ovako teškim okolnostima imamo snage i energije čitave dane pomagati ljudima kako bi im barem malo olakšali agoniju kroz koju prolaze. Naime, kada vam čovjek koji je sve izgubio pokloni osmijeh zato što ste mu i najmanje pomogli znate da radite nešto dobro, osjetite radost na mjestu gdje se dogodila tragedija. Osjetite da postoji nada za novi početak jer snagom zajedništva možemo sve.
Na ovom mjestu ostat ću pomagati koliko god mogu jer znam da će obnova trajati mjesecima. Samo bih volio kada bi i u boljim vremenima zadržali ovakvo jedinstvo jer vidim da kao narod možemo postići puno toga.
Matej Filipović.
Comments are closed.