Studentica treće godine psihologije Kristina Paj, strastvena je čitateljica i voditeljica Čitateljskog kluba na Fakultetu hrvatskih studija. Čitanje joj je isprva bio samo hobi koji je razvijala paralelno uz studij, a njezin san o pisanju i objavljivanju vlastitog romana, pretvorio se u stvarnost. Ne gubi fokus, riječi su Kristine kojima želi potaknuti svakoga da ne odustane od svojih snova baš kao i junakinja njezinog romana. Uz sve obaveze oko fakulteta i knjige, Kristina je našla malo vremena i za mene i odlučila svoj put do spisateljice podijeliti sa mnom.
Draga Kristina, hvala ti puno što si pristala na ovaj intervju. Uspješna si studentica psihologije na Fakultetu hrvatskih studija, ali kao što vidimo to nije jedino što te zanima. Kada se rodila ljubav prema knjigama i čitanju?
Zahvaljujem na ukazanoj prilici i pozivu. Ljubav prema knjigama, ili kako ja više volim reći – riječima, bila je tu još puno prije nego što sam uopće znala da postoji znanost zvana psihologija. Neću lagati da sam “oduvijek voljela čitati” jer je prva knjiga uz koju sam plakala bila “Pustolovine Toma Sawyera” – jednostavno sam bila previše lijena čitati tu lektiru, a morala sam. Uskoro nakon toga shvatila sam kako čitanje može biti i zabavna aktivnost, a ne samo nešto što moraš raditi kako bi u školi dobio dobru ocjenu. Učlanjenjem u kvartovsku knjižnicu postala sam njezinim stalnim gostom te sam do kraja srednje škole uspjela pročitati gotovo sve knjige s odjela za mlade kojeg sam već poznavala kao vlastiti džep. Ljetni praznici su mi godinama bili najdraži period u godini jer sam tad po cijele dane mogla čitati knjige.
U tome se u potpunosti slažem s tobom. A jesi li odmah znala da i sama želiš postati spisateljicom?
Pisanje sam zavoljela čak i nešto ranije od čitanja: na primjer, nisam bila oduševljena čitanjem lektira, ali sam zato obožavala pisati bilješke i analizirati pročitano. Najdraži mi je predmet za cijelog školovanja bio hrvatski jezik, a omiljeni su mi sati bili kada su se pisali sastavci, zadaćnice i eseji. Znam kako bih se na tih 45 minuta uvijek izgubila u nekom svom svijetu gdje postoje samo riječi. Često sam u djetinjstvu smišljala priče i flomasterima crtala naslovnice, zamišljajući da bi to jednog dana mogle biti prave knjige. U osnovnoj sam školi bila članica novinarske skupine te sam imala veliku želju jednog dana upisati upravo novinarstvo jer mi je bilo bitno samo da mogu pisati, ali planovi su se malo izmijenili. Sada sam studentica psihologije koja u slobodno vrijeme čita i piše romane – ne mogu se žaliti.
Iako su ti se planovi izmijenili, postigla si ogroman uspjeh i to je ono bitno. Kada si odlučila napisati knjigu, što je uslijedilo nakon toga? Kako si započela? Što te inspiriralo?
Ideja da bih se i sama mogla okušati u pisanju romana rodila se krajem 2020. godine, nakon što sam počela malo više čitati i pratiti suvremene domaće autore. U tom sam periodu shvatila kako pisanje knjiga nije toliko nedostižna aktivnost, rezervirana za autore bestsellera, već je u pitanju nešto što bih i sama mogla pokušati. Inspiraciju za “Ne gubi fokus” pronašla sam u tri ključne okosnice koje su kasnije poslužile kao svojevrsni temelj romana – plesu (koji je oduvijek bio velik dio mog života), putovanju u London na kraju osnovne škole i psihologiji, koja me tad počela sve intenzivnije privlačiti kao znanost i budući karijerni put. Nakon toga su uslijedila dva mjeseca temeljitih priprema i skica jer nisam htjela započeti s pisanjem dok nisam utvrdila točno što i na koji način želim pisati. U pripreme su bili uključeni detaljni “profili” glavnih likova, međusobni odnosi između likova, kao i natuknice koje su po svakom poglavlju ukratko iznosile radnju. Tek nakon toga uslijedilo je raspisivanje romana…
Pisanje romana, dakle, nije nimalo jednostavan zadatak. A što je potrebno tako mladoj osobi kao što si ti, da uspije objaviti roman?
Roman je, nakon što je posljednje poglavlje bilo ispisano, prolazio nekoliko rundi uređivanja i zapravo čekao “u ladici”. Uvijek postoji mogućnost knjigu izdati u vlastitoj nakladi, ali za to nisam imala niti znanja niti financijskih sredstava pa je objava unutar postojeće naklade za mene bila jedina opcija. Na samom koncu 2022. godine uočila sam natječaj za objavu knjige kod novootvorene izdavačke kuće, Naklade ASIA, te sam se na isti prijavila. Nisam očekivala puno, a dobila sam upravo sve što je (kako si sama rekla) potrebno mladoj osobi koja želi objaviti svoju knjigu. Unutar svoje naklade pronašla sam prvenstveno potvrdu da moje riječi zaista vrijede, a potom i potporu te podršku na kojoj ću biti zauvijek zahvalna.
Jesi li naišla na neke prepreke odnosno jesi li imala neke nesigurnosti prije, ali i nakon objavljivanja romana?
Velik sam perfekcionist i oštar kritičar same sebe pa u tom slučaju nesigurnosti svako malo isplivaju na površinu. Kod pisanja romana puno su mi značile povratne informacije onih koji su čitali te je to bio velik vjetar u leđa da romanu uopće ispišem i posljednju stranicu. Mladi i neafirmirani autori mogli bi pokleknuti (kao što sam gotovo i ja) u trenutku kad završe svoje prvo djelo i na red dolazi potraga za nakladnikom koji je voljan objaviti knjigu. Naišla sam na nekoliko neodgovorenih mailova, kao i na izjavu kako je praktički nemoguće da mladom i neafirmiranom autoru u Hrvatskoj bude objavljena knjiga ako se za njega prethodno ne zna u knjiškim krugovima. Vidjela sam razočarana lica svojih vršnjaka koji su u tom trenutku ganjali isti san kao i ja, ali ipak nisam odustala. Nadam se da neće ni oni te da će ovo možda poslužiti kao ohrabrenje nekome koga je strah da njegove riječi “nemaju šanse” za ugledati danje svjetlo.
I ja se također nadam. A gdje možemo kupiti knjigu? Hoće li možda biti dostupna u online izdanju?
Knjiga Ne gubi fokus se do 19. prosinca (kad je službeni datum objave) može naručiti u pretprodaji, odnosno po sniženoj cijeni dok je još uvijek u tiskari. Iz tiska nam dolazi taman kao božićni poklon te će se za početak moći naručiti preko internetske stranice nakladnika: www.naklada-asia.com. U budućnosti nam je plan knjigu, osim na police čitatelja, smjestiti i na police knjižara i knjižnica. Meni nema ljepšega od mirisa knjige i osjećaja papira pod prstima, tako da online izdanje romana nije u planu.
Budući da sam i sama strastvena čitateljica, isto mogu reći da mi je papir draži od bilo kakvog ekrana. Gledajući tvoj Instagram profil, ne samo što pišeš već i aktivno čitaš razne knjige, kako to sve uspijevaš uz obaveze na fakultetu?
Još od osnovne škole bila sam na neki način aktivno dijete – oduvijek sam bila uključena u velik broj izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti te sam navikla na dobru organizaciju vremena i malo brži tempo života. Što se čitanja tiče, imam rutinu čitanja prije spavanja pa se trudim barem pola sata prije spavanja maknuti mobitel i uzeti knjigu u ruke. U današnje vrijeme mobiteli su nam veliki ometači i onaj tko kaže kako ne stigne čitati trebao bi pogledati vrijeme provedeno na zaslonu. Moj je izazov da osoba uzme samo petinu tog vremena i iskoristi ga svaki dan za čitanje – vjerujem da bi se na kraju godine nakupila lijepa hrpica pročitanih knjiga. Još jedan savjet je čitanje u javnom prijevozu – dug je put do Borongaja, a nema boljeg načina za kvalitetno potrošiti vrijeme (ako nije razdoblje kolokvija ili ispita) koje odlazi na svakodnevni put do faksa.
Obitelj i prijatelji sigurno te uvelike podržavaju, koliko ti to znači?
Zanimljivo je da je zapravo za vrijeme samog pisanja “Ne gubi fokus” jako malo ljudi znalo da pišem roman. Imam običaj ne govoriti o nekim svojim pothvatima dok se ono čemu stremim barem djelomično ne realizira. Kad smo ušli u cijeli proces objave knjige, obitelj i prijatelji pokazali su veliku podršku koja mi puno znači. Kombiniranje svega – obaveza na fakultetu, objave knjige, Čitateljskog kluba, studentskog posla – zna biti stresno te zbog svog perfekcionizma često budem zabrinuta ako samo jedna od brojnih sastavnica ne ide baš onako kako sam zamislila. U tom trenutku uskaču moji ljudi koji su tu da mi osvijeste kako je već ono što sad radim i postižem velik uspjeh.
I za kraj zanimaju me planovi za budućnost? Je li ova knjiga tek početak tvoje spisateljske karijere ili je ostvarenje tvog dječjeg sna?
U mojoj su se glavi već tijekom pisanja prvog drafta počele stvarati ideje za neke nove romane tako da od mene u budućnosti zasigurno možete očekivati neku novo priču, neki novi svijet. Na drugo bih pitanje odgovorila dvostrukim “da” – nadam se kako će moj prvijenac biti tek prva knjiga u nizu onih koje ću napisati, jer je upravo pisanje knjiga bilo moj dječji san. Kao sasvim mala djevojčica svima sam govorila kako ću kad narastem biti balerina, a kroz nekoliko godina stvorila se želja da postanem spisateljica pa volim reći kako sam kroz svoj prvi roman na neki način uspjela istovremeno ostvariti oba dječja sna.
Comments are closed.