Kao zadnji veliki revizionistički vestern 20. stoljeća, sve do dolaska „Ubojstva Jessea Jamesa od ubojice Roberta Forda“ (2007) u kojemu se dekonstruira mit Divljega zapada i dočarava, očito, negativna strana slijepog i naivnog sljedbeništva, „Nepomirljivi“ (1992), kao jedan od najboljih vesterna svih vremena, prije svega, bavi se pitanjem zla u samome čovjeku.
I kao takav, to je film koji je režirao legendarni Clint Eastwood – koji i sam nosi glavnu Oscarom nominiranu ulogu – dok je za scenarij zaslužan David Webb Peoples – čija spisateljska mašta omogućuje da filmovi poput „Istrebljivača“ (1982) i „12 majmuna“ (1995) ugledaju svjetlo dana i ukrase filmska platna. Također, ono što je ključno za istaknuti, i kao nešto što dodatno potkrjepljuje težinu, značaj i utjecaj ovog filmskog ostvarenja, „Nepomirljivi“ je osvojio 4 Oscara – za najbolji film, najbolju režiju, najboljeg sporednog glumca Genea Hackmana i najbolju filmsku montažu – a uz to, 2004. godine, Kongresna knjižnica je izabrala ovo umjetničko djelo za očuvanje u Nacionalnom filmskom registru Sjedinjenih Država kao „kulturno, povijesno ili estetski značajno“.
Što je, zapravo, revizionistički vestern?
U klasičnim vesternima – onima koji su dominirali tijekom prve polovice 20. stoljeća – podjele su uvijek bile jasne, svjetonazori čisti, muškarci kao „vitezovi na bijelome konju“, a žene, uglavnom, uvijek čestite dame u potrazi za zaštitom. I onda, 60-ih i 70-ih dolazi do promjene u obliku drugačijeg i više „realističnog“ prikaza tematike Divljega zapada, što je špageti-vestern, poznat i kao talijanski vestern, u kojemu se često „idealizira“ ono što stoji na drugoj strani zakona.
U špageti-vesternima, protagonisti su često dočarani kao oni koji nasilje vide i koriste kao jedino sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva, a stilski i tematski opisani i napisani kao pozitivci priča gdje „siva moralnost“ prednjači.
A nakon toga slijedi revizionistički vestern – tu nema idealizacije, nego nasilja kakvo ono, zapravo, jest. Ovdje imamo protagoniste koji su ubojice i divljaci, antagoniste kao predstavnike zakona, i vatrene dvoboje koji nisu prikazani kao nešto „ugodno očima za gledati na filmskome platnu“, nego sukobi koji impliciraju, prije svega, tragediju, bol i zlo.
I to je, zapravo, nekakva tematska okosnica filma „Nepomirljivi“, i predstavljeno kroz pitanje: Što je, zapravo, zlo?
Uglavnom, film ne pruža odgovor, nego „opisuje“ pitanje, a vizualno dočarava tragediju kao rezultat onoga što smatramo zlom.
U prvome planu imamo Clinta Eastwooda koji tumači opasnog i okorjelog odmetnika, Williama Munnya.
„You´d be William Munny out of Missouri… killer of women and children.“
I u tome leži „apsurd“ ovoga djela, i same karakterizacije protagonista. U nijednome trenutku – barem na prvi pogled – gledatelj ne percipira glavnog lika kao nekakvog „otuđenog manijaka“ i, prethodno, na drugoj strani zakona. On je – kako biva predstavljen – obiteljski čovjek, željan mira i ljubavi, s pristupom i načinom ponašanja karakterističnim za pasivnog i blagog čovjeka – čovjeka koji poštuje zakone i pravila društva.
A s druge strane, kao glavnoga „antagonista“, imamo Genea Hackmana u ulozi šerifa gradića „Big Whiskey“.
Šerif kao predstavnik onoga što percipiramo kao „dobro“ i „čestito“, nečega što nam služi u održavanju reda i mira, dopuštajući ljudima da se ponašaju, i međusobno tretiraju, poput ljudskih bića; međutim – na prvi pogled – šerif „Little“ Bill Daggett se ponaša, i biva dočaran, kao zastupnik „željezne šake“, predstavnik „autoritarne ličnosti“ i opasan neprijatelj svima onima koji ne poštuju njegovu definiciju pravde i popratnih pravila.
Sama poveznica, i „različitost“, između protagonista i antagonista je – prema mojem mišljenju – prekrasno dočarana. Dok jedan, naizgled, skorom kao da uživa u nasilju i provedbi vlastitih pravila i normi – a, zapravo, trebao bi biti uzor onima koje štiti – drugi – kao predstavnik svega „pokvarenog“, „zla“ i nešto za odbaciti od strane društva – kao da se gadi samome sebi, zlodjelima svoje prošlosti i nasilju koje kao da je vrsta prokletstva nikako da se ga oslobodi.
Radnja?
Sama centralna radnja, i ono što je okidač za odvijanje događaja i razvijanja različitih spleta okolnosti, poprilično je jednostavna – u koju neću previše ulaziti – ali tematski slojevita i iznimno duboka, i ona koja predstavlja “ronjenje u srce tame“. A takvo „crnilo“, i popratna tragedija, biva uzburkano pojavom „The Schofield Kida“: mladolikog muškarca uvjerenog u snagu i hrabrost vlastitog djelovanja i postojanja, i onog koje neprestano mora biti dokazivano izljevima agresije, nasilja i „teškog“ i vulgarnog jezika. I upravo taj „The Schofield Kid“ služi kao nekakva vrsta, značajnog, podsjetnika i uvoda u „pravu“ i prošlu narav Williama Munnya – čovjeka koji želi zaboraviti prošlost u kojoj je bio odmetnik sposoban ubijati ženu i djecu u svrhu razloga kojih i sam nije bio svjestan.
„Uncle Pete says you was the meanest goddamn son of a bitch alive.“
I tu je opet ta, apsurdna i prekrasna, nekonvencionalnost podjele uloga ovog izvrsnog filmskog ostvarenja – i potencijalno najboljeg filma Clinta Eastwooda.
S jedne strane, kroz film se pojavljuju raznoliki likovi, od prethodno istaknutog šerifa do opasnog revolveraša „Engleza Boba“ – kojega tumači uvijek izvrstan Richard Harris, najpoznatiji po ulozi Dumbledora u prva dva Harry Potter filma – i svi ti revolveraši, predstavnici zakona i reda, sljedbenici lažnih idola Divljega zapada, svi su oni uvjereni u čestitost svojega djelovanja i željni da se njihova djela, pa i zlodjela, ovjekovječe u kamen vremena.
Kroz radnju filma, oni često prepričavaju što su radili, uradili, na koji način i komu.
S druge strane, imamo Williama Munnya: ubojicu žena i djece.
On želi zaboraviti i nastaviti dalje. U trenucima kada ga netko podsjeća na prošla zlodjela – što je učinio i komu – on se povuče, on se srami.
Ako postoji takvo beskompromisno „zlo“, kako li je „ono“ sposobno izgraditi takvu empatičnu ličnost – koju Clint Eastwood, kroz ovu Oscarom nominiranu ulogu, prekrasno utjelovljuje.
Uz Clinta Eastwooda i Genea Hackmana, imamo i Morgana Freemana u izvrsnoj ulozi Neda Logana – kao bivšeg odmetnika i Williamova prijatelja. Kao i sam „The Schofield Kid“, Ned Logan služi kao uvid u Williamovu krvlju obilježenu prošlost.
„You was one crazy son of a bitch, Will.“
Kostimografija, dijalozi i scenografija?
U slučaju kostimografije, dijaloga i scenografije, postoji nekakva „opipljiva“ autentičnost koja – unatoč, potencijalnom, manjku Vašeg znanja o uvjetima života toga razdoblja – jednostavno oblikuje svaki kadar ovog vizualno upečatljivog i realističnog filmskog ostvarenja.
Zaključak?
Samo putovanje, i tragična „avantura“, ovoga djela – kao prethodno istaknuto – putovanje je o „padu“, odnosno o ulasku u „srce tame“.
Izvanredna režija Clinta Eastwooda – kao i njegova upečatljiva glumačka izvedba s postupnim otkrivanjem nijansi ličnosti Williama Munnya – čini ovo filmsko ostvarenje kao djelo nužno za pogledati – neovisno o Vašoj privrženosti vestern žanru – a razlog stoji u univeralnosti same tematike.
To je priča o čovjeku koji se bori protiv vlastite prirode, ali ju onda i prihvaća.
Prekrasno djelo koje ne daje odgovor na postavljeno pitanje, ali potvrđuje da je Clint Eastwood jedna od najvećih ikona filmskoga svijeta i onaj koji je, zapravo, ovjekovječio vestern žanr.
Comments are closed.