U samo jednoj knjizi obuhvatiti zavidno bogat život Toše Dabca, jednog od najeminentnijih hrvatskih umjetnika 20. Stoljeća, svakako nije lagan posao, no čini se da je upravo to postigla iskusna povjesničarka umjetnosti Iva Prosoli objavom svoje nove monografije. Riječ je o njenom dugogodišnjem istraživačkom projektu kojeg je započela kao doktorsku disertaciju na temu Dabčeve ostavštine, no postepeno razvila u sadržajem bogato djelo koje vješto isprepliće Dabčev lik i djelo ne skanjujući se pritom od obogaćivanja autorovog plodnog života širim povijesnim kontekstom. Monografija nazvana “Tošo Dabac: Umjetnik svojeg vremena – kritičko čitanje” objavljena je pod nakladništvom Biblioteke Tezoro, a prvi puta predstavljena čitalačkoj publici na Interliberu.
Za studioznu i holističku analizu, kakvom se Prosolino djelo itekako može pohvaliti, nije moglo biti bolje mete do stvaralaštva Toše Dabca, svjetski poznatoga hrvatskog fotografa koji je posvetio svoj život brutalno iskrenom prikazu društvene margine Zagreba, njegovih patnika i potepuha. Rođen u Novoj Rači pokraj Bjelovara, Dabac se po završetku osnovne škole preselio u Zagreb i tamo po prvi puta zaljubio u umjetnost fotografije. Ondje je počeo i razvijati svoj talent koji će ga u kasnijim godinama provesti kroz ulice Praga, Frankfurta, Philadelphije i New Yorka gdje će izlagati svoj rad uz bok najznamenitijim fotografima svijeta.
Svijetu je namrijeo preko 200000 fotografija, većinom snimljenih u Zagrebu, a okušao se i u filmskim vodama. Upravo je zato gotovo nemoguće obuhvatiti Dabčev život u nekoliko stranica biografskog štiva: njegova stilska svestranost te plodnost onemogućava bilo kakav opis u kratkim crtama. Za Prosolinu knjigu se, međutim, može reći da postiže sveobuhvatnost u mjeri u kojoj je to uopće moguće kada je riječ o životu Toše Dabca.
“Umjetnik svojeg vremena” nas po prvi puta suočava s iskustvima velikog umjetnika za vrijeme postojanja Nezavisne države Hrvatske te se kroz primjer njegovog onodobnog rada nastoji analizirati općenita pozicija jednog pasioniranog fotografa u tom razdoblju. Prosoli se također dotiče, inače plitko obrađenog, Dabčevog interesa za film te dokazuje postojanje njegovog do sada nepoznatog igranog filma “Vodica za kuražju”, kojeg potkrepljuje i recenzira referirajući se na povijest i teoriju hrvatskog filma.
Kustosica i voditelja Zbirke starije fotografije Dunja Nekić navodi kako se Prosolina knjiga ističe svojim holističkim pristupom i obiljem novih biografskih crtica te tvrdi kako se intrigantne činjenice podastrte u tekstu “čitaju kao triler”.
Comments are closed.