Kratkometražni film “Oblaci su daleko” režisera Matije Tomića i Gorana Nježića domišljat je i djelotvoran uradak koji prikazuje proces iščekivanja smrti člana obitelji. Nježić i Tomić već su zajedno režirali kratkometražni film „Ples Bijelog Ljeta“, a zajednička im je upravo egzistencijalistička nota kojom pretendiraju dočarati atmosferu u svojim uradcima. “Oblaci su daleko” svježe je emitiran na Zagreb Film Festivalu, a do sada je prikazan i na Danima hrvatskog filma, Split Film Festivalu te je dobio posebno priznanje žirija na Diversions International Short Film Festivalu 2021. godine. U svega 16 minuta, film uspijeva vješto prikazati otuđenje uzrokovano svakodnevicom na koju smo osuđeni, no ključ narativa leži upravo u odbijanju teleološke strukture, omogućujući gledatelju slobodu interpretacije.
Mlada djevojka zapada u repeticiju i „životarenje“ za kojima ustraje u nadi maskiranja ontološke praznine koja prožima njezino bivanje, konstantno ju podsjećajući na neizbježnu smrt koja će zadesiti njezinu baku. Djevojka, bačena u bezdan problema, proživljava svakodnevicu svjesna da joj mladost izmiče iz dana u dan, dok se suočava sa skrbništvom za svoju baku. U potpuno nepokretnom stanju, baka nepomično čeka djevojku u svojem krevetu svaki put kada se vrati u stan, podsjećajući i simbolizirajući djevojci ono, što će neminovno zadesiti njezinu baku, samo je pitanje kada.
Svjesna i razdvojena između konačne smrti svoje bake koja će u jednu ruku označiti „slobodu“ od groznog iščekivanja i samog čina smrti koji će neminovno ostaviti traumu, djevojka se nalazi u poziciji koja indirektno i metaforički može simbolizirati ljudsku kondiciju: objekt želje nikada ne može biti ispunjen, on uvijek izmiče i promašuje cilj. Struktura filma surovo prikazuje vapaj za nečim boljim, nečim što može omogućiti prosperitet i slobodu, iako ostvarenje te slobode nužno značilo nešto nezamislivo i nepoznato kao što je smrt.
Comments are closed.