Vlastita fotografija
Božićni i novogodišnji praznici su u tijeku i to je prilika za studente da odu svojim kućama i blagdane provedu s najmilijima. Ako Božić provodite na obiteljskom ručku, često se potegne tema kakav je život nekad bio i kako se danas sve promijenilo – obično na gore.
Ja sam ove godine odlučila iskoristiti ovu priliku i popričati s Katom Katić, sedamdeset šestogodišnjakinjom iz Slunja te čuti iz prve ruke kakva je bila njezina mladost, ali i vidjeti kako se razlikovao život dvadesetogodišnjakinja u njeno vrijeme i dvadesetogodišnjakinja danas.
Kate s mužem, vlastita fotografija
Dobar dan, Kate. Hvala što ste pristali na ovaj intervju. Za početak mi recite nešto o svojem odrastanju 40-ih i 50-ih godina.
Dobar dan, hvala tebi na pozivu. Odrastanje nije bilo kao sad, to su bile godine neimaštine. Nismo imali struje u kući, a ni vode pa smo ju morali nositi s izvora što je bilo jako teško. U školu je bilo obavezno ići do četvrtog razreda pa se onda produživalo do šestog i do osmog razreda. No, stariji su bili više za to da ostanemo kod kuće i pomognemo u polju, Ipak, bilo je obavezno ići pa smo išli. Nama kojima je škola bila daleko, nije bilo nimalo lako jer nismo imali prijevoza pa je bilo teško doći do nje. Nismo imali što za obući. Inače bi imali samo dvije haljine koje smo onda morali čuvati, jedna bi bila za crkvu. Nismo imali ni obuće, imali bi možda jedne sandale koje bi nosili do škole, ali smo ih isto morali čuvati pa bi se izuli, uzeli ih u ruke i bosi hodali do škole da ih ne uništimo. Ja sam uspjela završiti osam razreda osnovne škole. Tko je imao nekakvo poznanstvo, taj je mogao otići negdje raditi, a onaj tko nije on je ostao na selu i bavio se domaćinstvom, poljoprivredom, stočarstvom… Tad nije bilo strojeva nego se najviše ručno radilo. Svi smo radili ručni rad pa smo morali znati štrikati i plesti. Sjećam se da su Božić i takvi blagdani uvijek bili posebni jer iako nismo imali puno, osjećali smo se bogatima.
Kako ste provodili slobodno vrijeme? Jeste li ga uopće imali ili se cijeli dan radilo?
Slobodno vrijeme je bilo subotom i nedjeljom navečer. Pješice smo išli i po 20 kilometara, samo da negdje idemo, da nas puste. Subotom se išlo ‘u prelo’. Mi smo se djevojke iz sela sastajale i ‘tribile’ perje i onda od njega radile jastuke koji bi išli curama za udaju. Mlade cure i dečki su se znali tad sastajati, ali su cure morale biti samo u svom selu, nije se smjelo ići dalje jer ih se onda osuđivalo kakve su. Nedjeljom bi se sredili, koliko smo mogli, i išli u crkvu. Mi smo kao djeca svi morali nešto raditi bez obzira na školu. Za drugo nismo znali, nama je bilo lijepo, uvijek smo pjevali i plesali, svirala nam je tamburica ‘samica’, bili smo veseli i zadovoljni jer za drugo jednostavno nismo znali.
Evo ja sam sada u ranim dvadesetima. Moja je najveća briga fakultet i od mene se jedino trenutno očekuje uspješan završetak fakulteta. Opišite mi kakav ste Vi vodili život s 21 godinu.
Ja sam se udala s nepunih 18 godina i s 21 sam imala već dvoje djece, tad sam i otišla raditi u Njemačku. Nismo imali izbora za raditi jer se šezdesetih već trebala imati završena barem srednja da bi se moglo dobro zaposliti, a Njemačka tad to nije tražila pa smo mi u grupama išli tamo. Najviše smo onda radili po tvornicama, dobro su nas tretirali, dali što nam je trebalo, dali su nam i stanove. Morala sam ostaviti djecu svojoj mami kad sam otišla jer nam je rečeno da ih ne smijemo voditi sa sobom, a mislili smo da idemo na samo pola godine. Išli smo u nepoznato, njemački smo znali nešto malo, ali to nije bilo tečno. Ostali smo puno duže nego što smo mislili i uvijek mi je žao što djecu nisam povela, ali ne mogu vratiti vrijeme sad.
Što mislite o današnjem životu mladih?
Mislim da iako ne moraju raditi fizičke poslove, zato sad moraju previše nositi psihički teret. Nije ni to lako. Ponekad je bilo lakše kopati pa se nasloniti na motiku kad se umorite, nego sad učiti cijelu noć. (smijeh)
Puno se toga promijenilo od Vaše mladosti, od toga puno stvari nabolje poput zdravstva, životnih standarda, položaja žena u društvu, ali ima li nešto za što mislite da je otišlo na gore? Nešto što Vam nedostaje iz prošlosti, možda tradicije, odnosi među obitelji/ljudima?
Mi nismo znali tako puno kao današnja djeca, bilo nas je puno u kući i uspjeli smo se složiti, a sad dvoje ljudi živi zajedno i ne može se složiti. Mislim da danas ima svega pa se pogubimo u tome. U naše vrijeme se nije rastavljalo, a danas toga ima puno i to mislim da nije dobro.
Mislite li da je bolje što se danas obitelj osniva sve kasnije, a na prvom su mjestu obrazovanje i karijera ili je to nešto s čim se ne slažete?
Mislim da je sad bolje, ja sam za obrazovanje i karijeru, a obitelj se stigne.
Što biste izdvojili kao najljepšu uspomenu/trenutak života? Na što ste najviše ponosni?
Najviše sam ponosna što su mi djeca zdrava i što sad imam dobre i pametne unuke i imam dobrog, vrijednog muža. Ponosna sam i na sebe jer kad sam odlazila u Njemačku nisam imala svoju kuću i od nule smo uspjeli ostvariti sve što smo htjeli, izgradili smo život. Uspjeli smo se izvući iz siromaštva i sve smo sami postigli. Ponosna sam na sebe gdje sam to sve izdržala jer je bilo jako teško bez djece i u stranoj zemlji, ali na kraju sam uspjela.
Kate sa snahom, fotografija: Darija Katić
Kako danas provodite dane?
Otkako sam otišla u mirovinu, vratila sam se u Slunj i tu živim s mužem u našoj kući. Blizu su mi i kćer i sin i njihove obitelji, kao i unuci pa se često vidimo. Preko ljeta smo na Viru, tamo iznajmljujemo sobe. Idem u KUD ”Korana” Slunj, tamo pjevam, nekad sam i plesala, s kudom onda često putujem i nastupam. Jako volim plesti i to najčešće za svoju unuku, to me najviše smiruje.
I za kraj, ono svima poznato pitanje: je li život bio bolji prije ili sada?
Sad je bolji u svakom slučaju, ali svejedno nekad fali ona jednostavnost života. Prije nismo imali svega, ali smo bili zadovoljni. Danas svi imaju sve i opet su nezadovoljni.
Comments are closed.