Press "Enter" to skip to content

POGLED(alo) IZBLIZA: Intervju s novinarom i urednikom kulture Vidom Barićem: „Danas se samo debelokošci mogu baviti novinarstvom“

Tko je Vid Barić?

On odgovara skromno:

Vid Barić je čovjek, novinar, pisac, Riječanin u Zagrebu, bivši profesionalni sportaš, ljubitelj filma, knjige, kazališta, i novinarstva. Ali više onog starijeg novinarstva, nego onoga današnjeg.

Iako je odgovorio kratko i šturo, vrijedi napomenuti da je njegovo životno putovanje daleko dulje od njegova odgovora te daleko bogatije različitim iskustvima i dostignućima nego li njegov portfolio hvalisavih pridjeva.

Vid barić (FOTO: Kristijan Cmok)

Vid Barić je novinar, izvršni urednik kulture na Telegramu, objavljeni književnik romana Fiumanski opet lažeš i knjige novinskih reportaža Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče. Dobitnik je FraMaFu nagrade za najbolju novinsku reportažu u 2018. godini Tko je tajanstveni podravski dobročinitelj?, ali i mnogih prijetnji smrću nakon reportaže u Jutarnjem o ilegalnim tulumima u Zagrebu za vrijeme karantene. Bivši je hrvatski reprezentativac u snowboardingu, a u slobodno vrijeme i fotograf sa samostalnom izložbom Mladi, divlji, neispavani koju je izlagao u Splitu, Zagrebu, Mariboru i Rijeci. Direktor je agencije za content Pišemo i voditelj podcasta Rampa – prvog hrvatskog podcasta o ekstremnim sportovima. Vid je onaj prijatelj kojega uvijek možeš pitati u koju zatamnjenu melankoličnu kvartovsku birtiju otići, koju knjigu pročitati ili na koju predstavu otići. Ljubitelj svega lijepoga. Hrane. Žena. Tekstova.

Hedonist. Tipični bik.

Zašto ne današnjeg novinarstva, a prijašnjega da? Koja je razlika?

Danas se previše producira. Današnje novinarstvo obilježava hiperprodukcija, a ona je u direktnoj suprotnosti sa samim poimanjem novinarstva i onoga kako bi se trebalo raditi… Promišljeno, analitično, literalno, profinjeno.

Jesi li ti ikada radio u „staromnovinarstvu kojega idealiziraš?

Jesam. Radio sam u staromodnim medijima, odnosno u novinama u kojima se i dalje hiperproduciralo – ali to je više bilo zbog manjka ljudi u redakciji, a ne zbog logike medija kakva je danas na webu. I bilo mi je dobro u novini; pisao sam puno dubinskih intervjua, analitičkih tekstova i reportaža. Toga ipak ima manje na webu. Današnja logika web medija je čista hiperprodukcija, mada i tu ima iznimaka, a ja imam sreće da sam sada na takvom mjestu, jer Telegram ispada iz tog klasičnog diskurska web-spamanja. Kako bilo, često je slučaj na webu da ono što objaviš u dva popodne, u osam navečer više ne postoji. To mi se ne sviđa.

Zanimljiva stvar u ovome svemu jest ta da ti uopće i nemaš akademsko obrazovanje novinara. Smatraš li da te studij kulturologije drugačije pripremio da danas budeš novinar i na koncu urednik portala?

Završio sam kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali to je jedan interdisciplinaran faks gdje se uče razne stvari. Sociologija, antropologija, književnost, povijest filma, teatra i glazbe. Uče se i mediji, njihova povijest i ta njihova nesretna sadašnjost. Mogu reći da mi je faks dao široki uvid u razne sfere kojima se danas bavim u novinarstvu, tako da mislim da je i ovaj studij jedan od prikladnih izbora za novinare. Pogotovo za one koji se možda kasnije žele specijalizirati u kulturi. Danas bih opet išao na taj fakultet.

Već na pitanju o akademskoj pozadini Vid je pokazao svojevrsnu profesionalnu deformaciju svakog novinara. Sam pita i sam odgovara. Unaprijed očekuje i priprema podlogu na iduće pitanje zbog čega je ovaj intervju tekao fluidno i opušteno.

Da možeš vratiti vrijeme da li bi…?

Da mogu vratiti vrijeme ne bi studirao novinarstvo.

Smatraš li da je danas ultimativno za novinara da iza sebe ima studij novinarstva? Cijeni li se taj studij uopće?

Smatram da je važno za novinara da ima nekakvo formalno obrazovanje bez obzira o čemu kasnije piše. Dakle, akademsko obrazovanje. Bilo koje. Najčešće iz humanističkih znanosti, ali ako netko završi ekonomiju, naravno da je sposoban kasnije pisati o gospodarstvu, ali i šire ako su mu takvi interesi. Mislim da je akademsko obrazovanje važno i jer se kroz faks najviše naučiš pisati. Činjenica je da se nijedan studij danas baš ne cijeni, da su mnogi uvjereni da im u ovoj eri to i ne treba, ali mislim da je to glupo. Također mislim da je za taj imidž “nepotrebnih fakulteta” – uz opću eroziju društvenih vrijednosti – odgovorno i samo obrazovanje, način na koji smo ga ustrojili, kako ga provodimo i kako valoriziramo.

Što bi po tebi trebalo promijeniti u samom obrazovanju budućih novinara?

Ono što sam čuo o studijima novinarstva u Zagrebu je da se puno uči o etici novinarstva i izvještavanja, a da ima jako malo prakse i pisanja zbog čega sam i osobno par puta bio u prilici da doživim da novinari dolaze na praksu u novine i da ne mogu složiti četiri rečenice. Treba uvesti sate kreativnog pisanja, naučiti kako pisati intervjue, reportaže, kratke izvještaje, kritike…

Tu se zaustavimo. Složim se s njim i tvrdim mu da nas se danas na studijima teorijski uči o idealiziranom, prijašnjem novinarstvu koje je prije bilo na snazi, vrijednosti ali i cijeni. Danas je takvo novinarstvo neprimjenjivo.

Na fakultetima nas se uči da pišemo točno tematski određene članke, a u redakcijama će nas dočekati hladna istina o praznoglavom punjenju portala. Spominjem tu teoriju zavjere o programiranju studenata na poslušnost uslijed koje me Vid prekida:

Sigurno će vas to dočekati, i mene je, ali ako ste uporni, kreativni i dobro pišete, možete si pronaći neko mjesto u svemu tome, koje će vas bar donekle zadovoljiti.

Opet se zaustavimo. Ja objašnjavam da je novinar prije bio legenda. Ime i prezime. Netko i nešto. Novinarstvo je profesija ali svatko bi trebao imati mogućnost da razvije svoj stil pisanja  po kojemu te se – ako ništa – može cijeniti ili ne poštovati. Imati svoj štih.

Vid se složi i dodaje:

I danas ima takvih novinara ali moraš pristajati na puno kompromisa. Ti se možeš zaposliti na nekom portalu kao mladi novinar i vjerojatno ćeš ispočetka služiti da im puniš sadržaj. Ali ako si jako motiviran…

Opet ga prekidam i dodajem da će ti u tom slučaju onda dati još više sadržaja da puniš portale. Vid nastavlja:

Možeš se izvući iz toga. Ako doneseš temu, ako poželiš otići na teren… Moglo bi ti to uspjeti. A ako si baš jako motiviran, uvijek možeš pored posla raditi i neki svoj dobar tekst, iza radnog vremena, barem u početku. Tako sam bar ja radio. I to te može dovesti do karijere.

To je onda pitanje sreće zar ne? No, što ako se taj moment nikada ne dogodi?

Nitko ti neće dati da čim dođeš u redakciju potrošiš cijeli jedan dan ili nedajbože dva na jedan tekst. To je danas nedopustivo. Ako želiš raditi ozbiljan tekst u početku – dok ne stekneš novinarsko ime – moraš u svoje slobodno vrijeme grist, pisati promišljenije, dulje tekstove. Primjerice, reportaže. U počecima ćeš morati se baviti ubacivanjem članaka, to je neminovno. I onda moraš malo potegnut’ i netko će to zapaziti i od toga ćeš profitirati. Samo trebaš biti uporan. Mene su tako pozvali u Jutarnji List. Ali, shvaćam tvoju frustraciju. Na svom prvom poslu…čim sam došao tamo…shvatio sam da to nije novinarstvo kakvo sam ja zamišljao. To old school novinarstvo Hunter S. Thompsona, Miljenka Smoje ili Momčila Popadića.

Priupitam ga tko je Hunter S. Thompson a Vid mi objašnjava bez pretencioznosti. Vid Barić je svojevrsna zagonetka. Čovjek-enigma koja ti se ne čini lakšom što ga više poznaješ. Čovjek koji priča o zadnjem partiju na kojem je bio ali istovremeno uvijek pazi da koristi riječ počme umjesto počne. A možda i ne pazi. Štoviše, mislim da mu to dolazi prirodno. On je izvršni urednik kulture koji iz svega glasa pjeva popularni hit Devet života Aleksandre Prijović dok u drugi dah spominje imena opskurnih europskih filmskih redatelja zbog čega naši razgovori često izgledaju kao kojekakvi skečevi iz Bitanga i princeza. U kojima sam ja, naravno, Irena Grubnić. On je stara škola proklete romantike i uvijek će ti se ponuditi zapaliti cigaretu.

Smiješ li slobodno pričati o svojim iskustvima u prijašnjim redakcijama?

Ja svima govorim kakvo mišljenje imam o svemu. Uostalom, pa napisao sam knjigu koja se i izruguje cijelom tom medijskom ambijentu. Roman se zove Fiumanski, opet lažeš. Knjiga je dostupna i oni koji su je čitali, točno znaju što mislim o današnjim medijima.

Posjedujem svoj osobni primjerak romana u kojemu se na svakoj stranici može osjetiti opipljivo znojno ogorčenje mladog novinara Livija Fiumanskog čije i uvodne riječi u zbirku anegdota to mogu i najbolje potvrditi: „Lažem i prepisujem svakodnevno, dok se od umora i jada ne srušim u krevet. Pritom, moja osobito neuspješna egzistencija ovisi o broju klikova na članke koje pokradem, pa sam primoran trovati narod nevjerojatnim budalaštinama. Da, osjećam se zbog toga loše, ali treba nešto i jesti“. 

Kada bi morao motivirati ili demotivirati mlade studente koji su upravo na putu da se školuju kako bi postali novinari – što bi im rekao?

Motivirati?

Pita me začuđeno kroz dim cigarete kao da se dugo nije susreo s ovakvim pitanjem. Vid inače ne puši cigarete već mjesecima.

Motivirao? Motivirao bi ih sa…

Duga dramska pauza.

Teško mi je nekoga motivirati u ovo doba da se bavi novinarstvom. Stvarno, bilo bi to možda čak i podlo. Ali, ako jako vole pisati, ako ih zanima taj redakcijski šušur – sve to još postoji. Ali morat će se jako potruditi i kao što sam već rekao pristati na jako puno kompromisa da dođu do točke novinarstva na koju žele pristati.

Našalim se kako nas je u namjeri da nas motivira zapravo demotivirao.

Zašto se ti onda baviš ovim poslom?

Ne znam ništa drugo osim pisati. I tako sam završio ovdje i od ovoga napravio karijeru. A i zato što zapravo volim ovo raditi, na jedan način. Ovo je jedan rudarski posao i ako želiš stvoriti neko ime, karijeru… trebaš barem četiri do pet godina biti u tvornici, rudniku… nekako si probiti put… može se… ali je misija.

Prisjećam se jedne pripite scene u Rijeci prije koju godinu kada smo Vid i ja ušli u žustru raspravu –  s jedne strane on a s druge strane ja opijena adolescentskim egocentrizmom i optimizmom – u kojoj sam izričito tvrdila da nikada neću biti mrav-novinar nego ću si sama utkati drugačiji put. Danas pišem copywriting za eCommerce stranicu a jedini članci koje sam objavila su vježbe na fakultetskoj stranici.

Kako bi ti profiltrirao ljude za ovaj posao na one koji jesu i one koji za ovo stvarno i nisu?

Jedino debelokošci mogu raditi ovaj posao danas. Ovi tankih živaca i kože ne mogu ga raditi.

Jesu li to ljudi „tanke kožeili ljudi kojima je zapravo stalo?

Ne. Ljudi moraju biti spremni na puno muke, kompromisa, truda, pisanja poslije radnog vremena. Ima tu svačega… Ali najvažnije, moraš pristati da sedam dana dnevno trpaš random članke da bi osmi dan objavio neki dobar tekst.

Što ti dobiješ od ovog posla? Zašto se baviš ovime?

Zato jer imam odličnu priliku da pomažem ljudima. Imam pozornicu da predstavim razne projekte, dam prostor važnim stvarima ili ono što je meni najvažnije – da populariziram kulturu. Iz tog izvlačim nekakvu zadovoljštinu.

Koje savjete bi dao mladim novinarima da se profiliraju i usavrše autorski pečat?

Samo pišite onako kako osjećate da morate pisati. Nemojte pokušavati imitirati nečiji stil i način pisanja. Pište autentično, onako kako izlazi iz vas. Pustite da vas vodi ruka i misao i naravno onda ponovno čitajte te rečenice. Ako pustite autentičnosti da vas vodi i da pišete na svoj način – velike su šanse da će te se vjerojatno isprofilirati. Osim ako baš uopće ne znate pisati. I čitajte knjige! Novine! Bilo što! Znam da je ogromna greška mladih novinara da ne čitaju ništa. Znali su mi dolaziti praktikanti u Jutarnjem Listu koji su mi na pitanje što čitate davali odgovore – ono što mi izleti na Facebooku. Nisam dugo čuo veću glupost. Dakle, ako “čitate ono što vam izleti na Facebooku”, ako nemate svoju omiljenu dnevnu ili tjednu tiskovinu, magazin, novinarsko ime ili formu… Molim vas, ne pokušavajte biti novinari.

Smatraš li onda novinarstvo istovremeno profesijom i životnim stilom? Taj uvjet i potreba da si konstantno informiran zvuči zamorno. Ti, kao novinar, moraš u isto vrijeme stalno biti u toku s informacijama, čitati, pisati, usavršavati se… Ne možeš uzeti medijski detoks?

Pa ne. Mislim, navikneš se na to pa oguglaš. Ovisi što pratiš u novinarstvu. Nakon nekoga vremena prestaneš shvaćati vijesti osobno jer si im stalno izložen. A i ništa te više ne može iznenaditi.

Postoji li sloboda govora u novinarstvu?

To je kompleksno pitanje. Negdje postoji više, negdje manje. Mediji su danas pod velikim pritiskom i politike i nekih komercijalnih tvrtki koje se oglašavaju u novinama i na portalima tako da se ne može tvrditi da postoji apsolutna sloboda pisanja jer bi to bilo suludo. Sprega politike, ekonomije i medija je velika.

Zapalili smo petu cigaretu zajedno.

Zašto danas imamo ovakvo novinarstvo kakvo imamo?

Zbog nekoliko faktora. Mislim da je važno osvijetliti činjenicu da je danas ‘click’ glavna valuta. Svi mediji idu ka oglašivačima s brojem klikova na svojim stranicama i tko ima više klikova – dobiva više para. Mislim da je to glavni razlog i za ‘clickbait’, i hiperproizvodnju i banalizaciju sadržaja. Kada bi oglašivači cijenili kvalitetu sadržaja a ne ‘click’ – medijska scena bi izgledala potpuno drugačije.

Zar ne misliš da je i publika odgovorna za stanje današnjeg novinarstva?

Publiku ne bih krivio. Publika čita ono što im se daje, a svi mediji su odlučili da im dnevno daju 1000 članaka od kojih 930 njih zapravo ne pridonose ničemu.

Ali da današnja publika ne klikće na članke „Maji Šuput ispale gaćiceonda novinari ne bi morali pisati o tome. Zar ne?

Ljudi klikaju ono što im daješ. Ono što im visoko pozicioniraš na naslovnici. Ne bi išao toliko daleko i svaljivao sve na publiku. Ima tu puno krivice i na medijima i na urednicima.

I za kraj. Budućnost novinarstva u Hrvatskoj? Kakva je? Svijetla ili tamna?

Mislim da je jako tamna. Postoji nekoliko izdavača koji su džepovi nekakvog normalnog novinarstva a sve ostalo se velikom brzinom strmoglavljuje u nepovratno stanje očaja. Zapravo, mislim da smo već u tom stanju.

Vid i ja se rastajemo rečenicom: „Samo mi pošalji intervju na autorizaciju molim te!“

Comments are closed.