Više od dva tjedna traju masovni prosvjedi u Iranu potaknuti ekonomskim kolapsom – prema procjenama najvećim od islamske revolucije 1978. godine. Državni mediji konačno su potvrdili brojku od preko 3000 ubijenih u prosvjedima, a preko dvije trećine bili su civili. Kako prosvjedi jenjavaju, režim obećava brzu odmazdu za one koji su sudjelovali, ali i podržavali ono što nazivaju pokušajem rušenja vlasti motiviranim zapadnim utjecajima.
Ekonomski slom kao okidač
U središtu nemira nalazi se duboka i dugotrajna ekonomska kriza. Zemlja se već godinama bori s visokom inflacijom, slabljenjem nacionalne valute i rastućom nezaposlenošću, no posljednjih mjeseci situacija se dodatno pogoršala. Iranski rial dosegnuo je povijesno niske vrijednosti, dok je inflacija prema procjenama premašila 40% . Cijene osnovnih životnih namirnica, stanovanja i energenata porasle su do razina koje su velikom dijelu stanovništva postale neizdržive, dok su plaće ostale gotovo nepromijenjene.
Za velik dio stanovništva, osobito srednju i nižu klasu, svakodnevni život postao je financijski neodrživ. Sve više građana javno izražava osjećaj da ekonomske poteškoće nisu posljedica vanjskih okolnosti, već dugogodišnjeg lošeg upravljanja i korupcije unutar sustava. Prema analizama koje je objavila Al Jazeera, brojna kućanstva prisiljena su smanjivati potrošnju hrane, odgađati plaćanja ili se zaduživati kako bi zadovoljila osnovne potrebe.
Iako su u početnoj fazi demonstranti tražili smanjenje cijena i poboljšanje životnih uvjeta, prosvjedi u Iranu vrlo su brzo poprimili političku dimenziju. Slogani su se proširili na kritiku vlasti, a u nekim slučajevima i na otvorene poruke protiv vrha režima i njegovih institucija.
Takav pomak predstavlja ozbiljan problem za vlast jer ukazuje na smanjenje straha među građanima. Prosvjednici više ne izražavaju samo nezadovoljstvo politikama, već sve češće osporavaju sam politički poredak i ulogu vrhovnog vođe Ali Khameneia.
Sankcije i međunarodna izolacija
Gospodarsku situaciju dodatno su pogoršale međunarodne sankcije povezane s iranskim nuklearnim programom i regionalnim sigurnosnim politikama. Ograničenja izvoza nafte – ključnog izvora državnih prihoda – smanjila su fiskalni prostor vlade i onemogućila ozbiljnije socijalne intervencije. Uz sankcije, značajan teret predstavlja i visoka vojna potrošnja te financiranje savezničkih skupina u regiji, što je dodatno potaknulo percepciju među građanima da režim zanemaruje unutarnje probleme u korist vanjskopolitičkih ambicija.
Od prosvjeda do pobune
Prvi veći prosvjedi izbili su krajem prosinca, kada su trgovci u teheranskim bazarima zatvorili radnje u znak prosvjeda zbog pada kupovne moći. Demonstracije su se ubrzo proširile na sve iranske pokrajine, uključujući velike gradove poput Teherana, Isfahana i Širaza. S vremenom su zahtjevi prosvjednika prerasli isključivo ekonomske teme. Na ulicama su se sve češće čuli slogani protiv korupcije, političke represije i koncentracije moći u rukama vjerskog vrha. Analitičari ističu da je upravo ta tranzicija – od socijalnog bunta prema političkom otporu – predstavljala ključnu prekretnicu.
Jedna od najupečatljivijih značajki aktualnih događaja jest raznolikost sudionika. Prosvjedi u Iranu okupljaju studente, radnike, umirovljenike, ali i male poduzetnike koji su teško pogođeni gospodarskim padom. Posebno su vidljivi mladi ljudi, generacija koja ne vidi jasnu perspektivu unutar postojećeg sustava.
Brutalna reakcija vlasti
Odgovor režima na prosvjede u Iranu bio je odlučan i represivan. Sigurnosne snage intervenirale su kako bi razbile okupljanja, a brojna uhićenja postala su svakodnevica. Istovremeno su vlasti posegnule za ograničavanjem pristupa internetu i društvenim mrežama, pokušavajući spriječiti širenje informacija i koordinaciju demonstranata.
Sigurnosne snage koristile su bojevo streljivo, masovna uhićenja i izvanredne mjere kako bi suzbile prosvjede. Državni mediji izvijestili su da je u nemirima poginulo više od 3 000 ljudi (preko 2000 civila), dok organizacije za ljudska prava upozoravaju da bi stvarni broj mogao biti i veći, prenosi Al Jazeera.
Mjere za kojima je posegla vlast dodatno su paralizirale gospodarstvo, posebno sektor usluga i digitalnog poslovanja. Takve mjere ukazuju na strah vlasti od gubitka kontrole nad narativom. Ipak, unatoč blokadama, informacije o prosvjedima i reakciji sigurnosnih snaga i dalje dolaze do međunarodne javnosti.
Međunarodni odjek
Razvoj situacije u Iranu izaziva zabrinutost međunarodne zajednice. Zapadne zemlje upozoravaju na kršenja ljudskih prava, dok susjedne zemlje strahuju da bi dugotrajna nestabilnost mogla imati šire sigurnosne posljedice. Za Iran, koji je već pod pritiskom sankcija i diplomatske izolacije, novi val unutarnjih nemira dodatno otežava položaj na globalnoj sceni.
Istodobno, Sjedinjene Američke Države zasad su se suzdržale od izravne vojne reakcije. Prema analizi Stimson Center, Washington procjenjuje da bi eskalacija sukoba mogla destabilizirati cijelu regiju, zbog čega se trenutačno odlučuje za diplomatski i ekonomski pritisak.
Neizvjesna budućnost
Iako je intenzitet prosvjeda u nekim područjima oslabio, uzroci krize ostaju neriješeni. Inflacija, slaba valuta, nezaposlenost i duboko nepovjerenje prema institucijama nastavljaju potkopavati društvenu stabilnost.
Stručnjaci upozoravaju da represija može privremeno utišati ulice, ali ne i ukloniti temeljne strukturne probleme. Iran se tako nalazi na prekretnici: između održavanja kontrole silom i potrebe za dubokim političkim i ekonomskim reformama koje bi mogle odrediti budućnost zemlje.