Da su ljudi društvena bića, znaju i ptice na grani. Ipak, jesi li ikada uočio kako je sve namijenjeno tome da se međusobno povezujemo? Recimo, i sam govor služi zajedničkoj komunikaciji, a svi naši izrazi, poput; oprosti, hvala ti, molim te, obećajem ti ili volim te, namijenjeni su sugovorniku. Sve naše znanosti ili; teoretiziraju društvo- sociologija, pravno ga uređuju- pravo, brane ga i štite- policijske i kriminalističke znanosti, lijeće- medicinske, itd. Bez ljudi nema ni pojedinca i obrnuto, a što više tipova ljudi upoznajemo, postajemo bogati, otvoreniji, empatičniji i pametniji. Svi ljudi imaju nas priliku nečemu naučiti. Dokle god govorimo, ponavljamo samo ono što znamo, no kada slušamo, otkrivamo i prolazimo situacije koje sami nikada nismo. Kao što nas dobri ljudi uče kakvi želimo biti i prema potencijalno zlima, premda ne mislim da takvi postoje, trebamo biti zahvalni jer nam pokazuju ono što ne želimo usvojiti. Razmišljate li ikada o broju ljudi pored kojih svakodnevno prolazite ili vozite, kakve živote žive i kamo li su se zaputili te zašto ste ih uopće uočili ako postoji velika šansa da se nikada više ponovo nećete sresti?
Možda je upravo to prolazilo glavom osnivača Humans of New York (HONY) fotobloga uličnih portreta i intervjua, nastalih na ulicama New York-a. Zahvaljujući društvenim mrežama, poglavito Facebook-u, fotograf Brandon Stanton, od 2010. godine, stvorio je veliku bazu ljudi (čitaj samo 18 milijuna pretplatnika na jednoj mreži) koji svakodnevno ne samo otvaraju, već i iščekuju, iniciraju i traže nove priče. Da ljude najviše interesiraju drugi ljudi, svjedoči i to da je knjiga koja kolektira priče s ulica čak 31 tjedan bila prvi bestseler The New York Times-a.
Iako blog ima pregršt zanimljivih priča, one sretne i inspirativne moje su omiljene. Zapitaj se i ti jesi li ikada bio sretan zbog nekoga? A je li ikada taj netko bio potpuni stranac? Mudita je budistički termin koji označava sreću koju osjećamo zbog tuđe radosti i uspjeha. Sljedeće 3 inspirativne priče pomoći će ti provjeriti imaš li i ti tu mogućnost.
“Toliko me snažno zagrlio da sam shvatio koliko se trudi da ne zaplače!”
Za početak, pročitaj priču mladog Pakistanca na kojeg je naletjela ekipa Humans of New York portala i provjerite koliko je za tebe moguće ponositi se osobom na koju vjerojatno nikada nećeš naići.
“Kada sam završavao zadnju godinu srednje škole, otišao sam riješiti prijemni ispit naprednog nivoa za sveučilište Cambridge. Oni su vrlo teški i bitni za upad..” Započeo je mladi Pakistanac svoju priču.
“Kada su došli rezultati ispita, prijatelj me nazvao da mi kaže kako me traži sama školska ravnateljica.” nastavlja. “Otac je sjedio do mene. Pogledao mi lice i upitao što nije u redu. Rekao sam mu kako mi se čini da sam ispit riješio vrlo slabo.” Smatrao je kako je upravo to razglo zbog kojeg je pozvan na sastanak. Otac se zatim ponudio da ide s njim u ured i pruži mu podršku tijekom razgovora.
“Kada smo došli, dočekao nas je ogroman red studenata koji su čekali svoje bodove, no ravnateljica je unutra pozvala samo mene. Saopćila mi je kako sam jedan od 3 studenata u školi koji su dobili sve bodove. Kada sam izašao, pročitao sam nervozu na očevom licu, a čim sam mu prepričao ishod, toliko me snažno zagrlio da sam shvatio koliko se trudi da ne zaplače.”
Otac mu je bio toliko sretan i ponosan da je izvadio sav novac iz novčanika, predao ga čuvarima i rekao im da to proslijede svima u redu. “To je bio najsretniji trenutak u mom životu”- rekao je samo još jedan od inspirativnih prolaznika i završio svoju priču.
“Dobila sam dijete sa šesnaest godina. Zbog silnih izostanaka, izbačena sam iz srednje škole, a moja obitelj i zajednica prilično su me otpisali.”
“Dobila sam dijete sa šesnaest godina. Zbog silnih izostanaka, izbačena sam iz srednje škole, a moja obitelj i zajednica prilično su me otpisali.” Započela je svoju potresnu priču još jedna od sugovornica s ulica New York-a. “…ali odmah sam se zaposlila u trgovini sportske opreme. Ubrzo sam unaprijedila karijeru i postala recepcionar u poreznoj tvrtki što mi je dalo dovoljno odgovornosti da naučim kako se vrši porez. Na kraju sam naučila dovoljno da postanem i vršitelj. Tada sam dobila i ponudu u manjoj tvrtki koja mi je, i premda se radilo o smanjenju plaća, ponudila odgovornost za sve knjige dugovanja.”– nastavila je i objasnila kako se, iako je u pitanju bilo manje novaca, odlučila na rizik zbog želje za iskustvom.
“I tako mi je drago što jesam. Šest mjeseci kasnije kontrolor radnji te tvrtke je otišao, a ja sam dobila njegovo mjesto.” Kasnije su joj čisto informativno saopćili kako je službeno ne mogu zvati kontrolorom jer nema fakultetsku diplomu, a ona je odrješito opet uzela stvar u svoje ruke. “Diplomirala sam prije 5 mjeseci – uskliknula je –samo kako bih to i službeno postala! Dakle, nakon što sam dobila dijete sa šesnaest godina, prešla sam sve do kontrolora tvrtke, a da nisam imala ni fakultetsku diplomu. Možete li vjerovati u to?” – s ponosom je upitala reportera.
“Iskreno, toliko sam dugo čekala ispričati tu priču da sam je prošli tjedan telefonom prepričala predstavnici korisničke službe. Bila je simpatična i pretvarala se da joj je stalo.” – završila je i dala do znanja kako je sve moguće uz dobru volju, trud i motivaciju.
“Četiri diska s hernijama u leđima, a svako jutro radim sklekove. “
Da nikada nismo prestari za osjećati se živim dokazuje i ovaj zanimljivi prolaznik.
“Ne želim reći da sam bio depresivan, ali moj je život posljednjih osamnaest godina prilično skroman. Svaki dan bih se probudio, doručkovao, otišao u crkvu i vratio se kući – uvijek ista stvar.” -krenuo je opisivati svoju svakodnevnu rutinu, naizgled i očekivanu za stariju dob. No, kao što nas gotovo uvijek sugovornici iznenade i smjesta uklone sve predrasude koje smo minutu prije posjedovali i ova priča ima svoj prekret.
“Ali sada sam upoznao ovu ženu i odjednom se opet osjećam mladim. Ne mogu se koncentrirati. Sve što želim je biti s njom. Prije sam jeo kad god sam htio, ali sada se snalazim samo s bananom.” Čak se pokušavam i tjelesno unaprijediti. Radim sklekove ujutro. Možete li vjerovati u to? Četiri diska s hernijama u leđima, a svako jutro radim sklekove. “
Comments are closed.