Krajem zime 1972. godine kupili smo super osmicu. Upravo smo napunili 30 godina i dobili dvoje djece. (…) Kamera, sposobna uhvatiti život i svijet, bila je tada jedan od najpoželjnijih objekata.
Francuska književnica Annie Ernaux ove godine je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Prominentna spisateljica oblikovala je zadnja tri desetljeća svojim književnim djelima u kojima na iskren način progovara o svojoj svakodnevici i društvenim nepravdama. Svoj život profesorice i kućanice zamijenila je životnim pozivom spisateljice. U svojim najznačajnijim djelima poput Mjesto (La place) opisuje socijalni uspon svojih roditelja, nakon toga u djelu Jedna žena (La femme gelee) progovara o usponima i padovima svojega braka, a naposljetku u djelu Samo strast (Passion simple) iskreno govori o aferi s mladim istočnoeuropskim muškarcem. Nakon sastavljenih memoara Godine (Les annes) iz 2008. godine u kojima su sakupljena sva njena remek djela, ove godine uz pomoć sina Philippea Ernauxa napravila je iskorak i u dugometražnom filmu.
Godine super osmice (Les annees super 8) je dokumentarni – autobiografski film koji prati Annienu obitelj na putovanjima. Film započinje s rečenicom „Krajem zime 1972. godine kupili smo super osmicu. Upravo smo napunili 30 godina i dobili dvoje djece. (…) Kamera, sposobna uhvatiti život i svijet, bila je tada jedan od najpoželjnijih objekata.“ Arhivirane snimke snimljene kamerom Super-8 koja je u to doba bila prestižni predmet za posjedovati, prati život obitelji Ernaux između 1972. godine do 1981. godine. Montažu je radio Clément Pinteaux koji je prateći narativni ton Annie prilagodio montažu usporavanjem kadrova ili pak promjenom boja u određenim scenama. Annie vješto i smireno poput prave profesorice književnosti slikovito opisuje mjesta koja su posjetili, ali i na šokantan način progovara i o najintimnijim problemima između nje i supruga koji su na kraju završili njihovom rastavom. Rezultat ovog filma je intiman portret male obitelji čija se dinamika postepeno mijenja. No više od puke obiteljske arhive, ovaj filmski esej govori o zemlji i svijetu, o načinu života i težnjama srednje klase u desetljeću nakon 1968. godine. Riječima nadopunjavajući oku nedostižno, Ernaux ostaje odana svom stilu – u trećem licu progovara o ženi koja više nije ona, u kontekstu koji više nije njen.
Ovaj film možda nije za svakoga i posebna volja i pažnja je potrebna da se prati radnja. No, ovaj film za nekoga tko nije upoznat s likom i djelom Annie Ernaux može dati prikaz njezinog osebujnog života. Također, može polučiti interes u istraživanje kako je ova velika žena doprinijela društvu i književnosti. Svojim jasnim stavovima i nepokolebljivošću osudila je izraelske napade na Palestinu, u svojoj rodnoj Francuskoj podržala je Žute prsluke, a ove godine na dodjeli Nobelove nagrade dala je svoju punu podršku ženama u Iranu.
Comments are closed.