Od „roditelja heroja“ do društvenih parazita?

Glave u pijesku

Mjera roditelj odgojitelj uvedena je krajem 2016. godine kao pronatalitetna mjera koja je omogućila jednom roditelju u zajedničkom kućanstvu sa troje ili više djece da prima mjesečnu naknadu za brigu o svojoj djeci. Usto, dodatni su uvjeti bili da djeca ne smiju biti upisana u dječji vrtić, najmlađe dijete mora biti predškolske dobi, a roditelj odgajatelj mora biti nezaposlen u trenutku podnošenja zahtjeva. Od samog uvođenja mjere mišljenja stručnjaka bila su negativna te je do danas zadržano mišljenje kako je ova mjera umjesto demografske postala socijalna mjera.

Iako su stručnjaci – i prije samog uvođenja mjere – upozoravali da će se mjera koristiti prvenstveno za povećanje obiteljskog prihoda, tadašnji gradonačelnik Bandić je odgovarao na tu tvrdnju kako su u pitanju ljudi koji su „roditelji heroji“ kojima treba pomoći jer danas kada se loše živi nije lako imati troje, četvero ili petero djece.  Bandić je tada – poput kakvog superjunaka – govorio da „dok je on tu, straha nema“ iako se upravo pod njegovim uzdama pripremio prijedlog izmjene uvjeta za dobivanje novčane pomoći prema kojemu bi fiksni iznos od 4250 kuna sjedao na račun sve dok najmlađe dijete ne napuni 8 godina. Naravno, korisnici mjere su ovaj prijedlog dočekali „na nož“ s obzirom da im je obećano primanje novčane pomoći u iznosu od 65% prosječne bruto plaće sve dok najmlađe dijete na navrši 15 godina. „Ma simbolično nešto“ bile su riječi Milana Bandića dok je dijelio prvi novac majkama odgojiteljicama 2016. godine – kada je sveukupnih podijeljenih 21 milijuna kuna bio samo mala udubina u gradski proračun. Naposlijetku, od 2016. pa sve do 2020. za korisnike mjere isplaćeno je sveukupno preko 916,7 milijuna kuna. Već je tada bilo vidljivo da je u pitanju nepromišljena mjera u kojoj nitko od    uključenih nije promišljao o daljnjoj budućnosti obitelji i dugoročnim posljedicama. U razdoblju od 8. rujna 2016. do prosinca 2018. od ukupnog broja ispisane djece njih 12% ispisano je upravo zbog ostvarenja novčane pomoći za roditelje odgojitelje. Iako možemo čuti česte žalbe u krugovima roditelja kako u „gradskim vrtićima nema mjesta“ – prema podacima Ureda za obrazovanje, 2020. godine ostalo je 1 239 sveukupnih slobodnih mjesta, točnije 1 058 u gradskim vrtićima.

„To je bila mjera s kojom je on krenuo u izbore za premijera. To samo znači da kada je donošeno, nije promišljeno, nije se znalo što se hoće s tim postići“

izjavila je predsjednica GLAS-a Anka Mrak-Taritaš.

Znakovi na putu

„Tržište rada nam je prigovaralo otpočetka jer je popriličan broj korisnika ove pomoći dao otkaz, a to je kadar koji je stručan, koji je znao raditi poslove i tržište rada oskudijeva“

Mila Jelavić, pročelnica Ureda za demografiju Grada Zagreba rekla je povodom situacije:

Najvjerojatnije je da su mnogi roditelji kalkulirali da li raditi za manju plaću, minimalac od 3000 kuna ili uzeti novčanu pomoć i dobivati 4 264 kune. S obzirom na to da je 39,6% korisnika imalo završenu samo srednju stručnu spremu a 12% ili uopće nisu imali završenu školu ili samo osnovnu – možemo uvidjeti kako je odluka bila lagana. Uoči uočavanja „rupa“ koje su dovele do nenamjenskog iskorištavanja ove mjere – bilo je jasno da će, ukoliko dođe do promjena, mnoge obitelji biti u okolnostima na koje su stručnjaci upozoravali od početka. Otežano zapošljavanje žena koje su dugi niz godina izbivale s tržišta rada i novčani gubici za obitelji s ionako niskim prihodima su propusti koji su se mogli predvidjeti miljama unaprijed. Iako po objašnjenju predloženih promjena riječima:

 „Osim nezaposlenih roditelja, mjeru su počeli koristiti i oni zaposleni koji su davali otkaz, ispisivali dijete iz vrtića…“

Možemo uvidjeti da je bilo naznaka neefikasnosti mjere, no nažalost već je 2019. godine bilo prekasno.

S obzirom na to da su korisnici mjere većinski žene – koje i općenito na razini Hrvatske znatno više sudjeluju u provođenju skrbi nad djecom ili drugim članovima obitelji – ovakvi pothvati su još više doveli do nejednakog položaja žena na tržištu rada kao i do održavanje rodnih nejednakosti u društvu. Žene tako ostaju doma i brinu se za kućanstvo, dok muškarci preuzimaju tradicionalnu ulogu „prehranitelja“ i „opskrbitelja“ obitelji.

Ovakvim statusom ženama se onemogućava višedimenzionalnost i radno ispunjenje, te ovakav odnos moći i autonomije u obitelji, posebice kroz nedostatak financijskog aspekta autonomije, otežava mogućnosti i za napuštanjem nasilnih odnosa, što dovodi do  katastrofalnih posljedica kako na samu osobu, tako i na dijete.

Naime, prema izmjenama, novčana sredstva se ukidaju kad dijete za koje se ona i koristi navrši 7 godina, a korisnicima čije dijete je već navršilo 7 godina novčana potpora je prestala 1. svibnja 2022. Ovakvim se postupkom želi potaknuti ponovno zaposlenje roditelja i mogućnost odlaska u vrtić. Iako Zagreb ima najveći udio djece u programima ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja na području cijele Hrvatske – poznato je da grad ima problem nedovoljnih i neadekvatnih kapaciteta dječjih vrtića. Moguće da je mjera imala za cilj rasterećenje javnog sustava vrtića – no, krajem 2019. objavljen je podatak da se od uvođenja mjere, masovno ispisivalo djecu iz vrtića te da brojka od gotovo 5000 djece odgovara i sadašnjem broju korisnika mjera.

Dugoročno gledano, nakon prestanka korištenja mjere, ženama nije osigurana nikakva zaštita niti siguran ponovni ulazak na tržište rada. Samo izbivanja s tržišta duže od godinu dana negativno utječe na mogućnost povratka na radno mjesto, visinu plaće te mogućnost napredovanja – stoga, izbivanje u trajanju i do 15 godina zasigurno stvara novu skupinu nezaposlenih osiromašenih majki bez adekvatnih znanja i vještina kojima bi mogle konkurirati na tržištu rada. Kako su istraživanja pokazala da djeca koja pohađaju vrtić ostvaraju bolje obrazovne ishode na višim razinama obrazovanja – što se posebno odnosi na djecu koja dolaze iz obitelji slabijeg socioekonomskog statusa – tako uključivanje djece u vrtić može pridonijeti smanjivanju društvenih nejednakosti i klasnih razlika jer ujednačava (donekle) životne šanse sve djece. Jedan od najčešćih argumenata protiv mjere, odnose se upravo na to da se potencijalna sredstva koja se daju roditeljima mogu uložiti u razvoj infrastrukture. Primjerice, prema podatku iz 2017. proračun grada Zagreba odvojio je 7,5 milijuna kuna za investiranje u predškolske objekte te 135 milijuna kuna za servisiranje mjere. Tomašević se dotaknuo i pitanja masovnih migracija u Zagreb te istaknuo da se demografska politika ne može bazirati na novčanim transferima na razini jednog glavnog grada jer:

„…ne može nitko reći da se zalaže da se počnu doseljavati ljudi s puno djece u grad Zagreb i da ih zato izgube gradovi kao što su Vukovar ili Lika…“

Ovo potvrđuju i brojke. Početkom mjere 2016. u Zagreb je doseljeno 13 765 stanovnika. Od 2017. 13 758 stanovnika, 2018. 16 004 stanovnika, i konačno, 2019. 17 527 stanovnika. U ovim razdobljima kretanje nataliteta se nije povećao prirodnim putem nego isključivo doseljavanjem iz ostalih dijelova zemlje i inozemstva.

Trbuhom za kruhom

Najveća koncentracija korisnika novčane pomoći – čak petina njih – nalazi se u gradskoj četvrti Sesvete (18, 6%), a potom slijede i gradske četvrti Gornja Dubrava (14, 9)%) i Peščenica-Žitnjak (10, 6%). U ove tri četvrti koncentrirana je skoro polovina svih korisnika (44, 1%).

Prema službenim podacima iz Ureda za Demografiju Grada Zagreba, vidljivo je da je 48.3% korisnika mjere prekinuo radni odnos mjesec dana prije uzimanja ove mjere. Prema podacima, prvenstveno se doseljavalo mlađe stanovništvo u rasponu od 20 do 40 godina a budući da su oni u povoljnim reproduktivnim godinama – pridonijeli su povoljnijem kretanju nataliteta.

U Zagrebu 48, 8% korisnika živi od rođenja dok je njih čak 51, 2% naknadno doselilo.

Demograf dr. sc. Stjepan Šterc sa Fakulteta hrvatskih studija ističe kako „apsolutno postoji korelacija između mjere roditelj odgojitelj i rasta stanovništva“. Prema popisu stanovništva 2021. samo 3 zagrebačke četvrti zabilježile su demografski rast, a to su upravo Sesvete, Stenjevec i Novi Zagreb-zapad, dok su sve ostale zabilježile pad stanovništva. Uočen je i porast broja djece rođenih kao drugo, treće, četvrto, peto i šesto dijete. Ovakav porast ohrabruje, ali zabrinjava pad broja rođenja prvog djeteta. U odnosu na 2016. kada je uvedena mjera roditelj odgojitelj – porastao je broj rođene djece kao treće i svako daljnje dijete za 23, 8%.

Možemo li?

Politička kampanja sadašnjeg gradonačelnika Tomaševića najviše je obećavala boriti se protiv sveprisutne korupcije u Zagrebu – stoga nije baš najjasnije kako je među prvim promjenama na pano došlo ukidanje mjere roditelj odgojitelj.  Kontroverzna i konzervativna aktivistica Željka Markić tvrdi da ako postoji trošenje javnog novca koje u Zagrebu nije povezano s korupcijom ili pogodovanjima s prijateljima, kumovima, donatorima, interesnim skupinama – to bi upravo bila ova mjera:

„Da možemo razgovarati o tome da mjeru treba dodatno poboljšati, unaprijediti, učiniti ekonomski još održivijom – ali odabrati baš ukidanje statusa roditelja-odgojitelja za početak ‘reformi’ i borbe protiv korupcije – bilo bi smješno da ne utječe na živote 16, 200 djece i njihovih obitelji u Zagrebu“

„Ako postoji mjera koja financijski i društveno vrednuje rad žena kod kuće i njihovo ulaganje vremena u odgoj i podizanja djece i brigu o obitelji – to je upravo ova mjera“