Dostizanje savršenstva predstavlja jedan od osnovnih ideala suvremenog društva. Pritisak da težimo ka nedohvatljivim standardima često se nameće kao poželjan put ka osobnom uspjehu. Stalno mjerimo svoju vrijednost prema postignućima koje smo postigli. Utrkujemo se s drugima, pokušavamo biti bolji u svakom pogledu. Međutim, često ta žudnja za postizanjem cilja umanjuje bit i užitak procesa, putovanju ili iskustvima koja proživljavamo. Takva razmišljanja su urođena perfekcionizmu, o čemu govori intervju sa psihologinjom Katarinom Jelić. Razgovarali smo o suštini perfekcionizma, njegovim karakteristikama, strategijama za prevladavanje i njegovom kontekstu u kojem može biti konstruktivan, ali i u kojem može imati negativne posljedice.
Što je perfekcionizam?
Perfekcionizam predstavlja način razmišljanja i ponašanja koji je usmjeren prema savršenstvu. Ekstremna težnja gdje je izražen veliki osjećaj pritiska i strah od neuspjeha. Kada se doživi uspjeh ili ostvari željeni cilj osoba često ne osjeća radost, sreću i ponos. U najmanju ruku osjeća olakšanje jer zadatak ili izazov iza nje. Kreće strahovati već oko sljedećega zadatka. Bore se s osobnim standardima i negativnim emocijama. Malo perfekcionista se zadrži na pozitivnoj strani da se uspiju zadovoljiti svojim postignućima i za tu osobu možemo onda reći je da aktivna, motivirana i uspješna. Većini bude osjećaj da su imali dovoljno sreće ili zadatak nije bio dovoljno težak ili nije bila jaka konkurencija. Generalno su strogi prema sebi i drugima. Nije im se lako snaći u svakodnevnom životu, to ih najviše dovodi do u rizik s mentalnim bolestima. Traže od svojih bližnjih da budu nepogrešivi, teško opraštaju, puno cjepidlače i na kraju ljudima nije ugodno biti pored njih. Perfekcionizam je dosta povezan s anksioznosti. Anksioznost ima veliku genetsku osnovu, neka istraživanja govore do 50 posto. Stalno biti u grču bez obzira na situaciju i strah od pogreške, to je obično perfekcionizam.
Koje su najčešće karakteristike perfekcionista koje primijetite?
Ljudi najčešće jako dobro perfekcionizam mogu verbalizirati. Često to bude nesigurnost, potreba za stalnim tuđim mišljenjem, potvrde i provjere, neodlučnost - pogotovo između dvije opcije kada se treba nešto napraviti. To je takozvani nesigurni perfekcionizam. Skloni su ovisiti o nekoj osobi koju oni smatraju uzorom ili modelom koji zna bolje od njih. Drugi model je izbjegavajući tip perfekcionizma. Izoliraju se od ljudi i fokusiraju se na svoje ciljeve, težnje i pretjerano si osiromaše socijalni život. Najčešće su ljudi svjesni da imaju taj problem jer ili previše rade, ne mogu se opustiti ili prestati razmišljati o obavezama čak kad su na godišnjem odmoru ili vikendu. Istraživanju su pokazala da su žene sklonije perfekcionizmu. Pogotovo u smislu stvaranju slike sebe prema vani koja je idealna. Problem je što će ljudi koji imaju perfekcionizam rijetko zatražiti stručnu pomoć , teško će priznati i prihvatiti da nešto treba mijenjati, neće baš ni napredovati u terapiji.
“Njima je jako teško biti ranjiv, ranjiv za njih znači biti slab, a slab znači biti ne savršen. Često imaju negativnu sliku o sebi. Misle da ne vrijede puno ako nisu postigli nešto senzacionalno.”
Vaše mišljenje o stereotipu da su svi perfekcionisti uspješni?
“Nisu svi perfekcionisti uspješni, to je mit.”
Jedno vrijeme na razgovoru za posao je bilo popularno da poslodavci pitaju kandidate koja im je najveća mana i ljudi su masovno govorili ja sam perfekcionist ili radoholičar. To nije uvijek osoba koja je samo uspješna, motivirana i radi 14 sati dnevno. Oni najčešće znaju zapeti u svojima idealima i ne napraviti ništa. Postavljaju si nedostižne ciljeve ili opće ciljeve, a nemaju vještinu planiranja kako doći do ispunjenja cilja. Jednostavno odustanu prije nego počnu. Jedan dio perfekcionista će odustati pri kraju, na zadnjem koraku do cilja jer ih očekivanje i pritisak slome.
Većina ljudi bi se mogla poistovjetiti s manama i prednostima. Koja je razlika s osobom koja stvarno boluje od perfekcionizma?
Tu bih ja razlučila perfekcionizam koji je uvjetovan od okoline ili odgojem. Ako imate jako kompetitivnu okolinu gdje se natječete za stipendiju, ili za poslovno napredovanje onda je normalna ljudska reakcija da si diže ljestvicu i gura kapacitete. Naravno da će onda netko završiti u burno-outu ili se slomiti, ali onda će shvatiti da to nije za njega dok će neko drugi uspjeti plivati. S druge strane puno ljudi se ne zna nositi sa svojim svakodnevnim zadacima i tada perfekcionizam odlično zvuči.
“Nisam zabušant nego želim sve savršeno. Uhvatimo se za to opravdanje i tješimo sami sebe. Nije pozitivno reći to za sebe jer naša slika o nama samima bi trebala biti nekako stabilna.”
Kako pristupate liječenju ili terapiji pojedincu koji se bori s perfekcionizmom?
Promicanje procesa koji se zove samosuosjećanje, suportivna terapija, usmjerena da ljudi sebe prihvate, razviju samosuosjećanje i počnu prihvaćati da nisu savršeni. Dosta učinkovita je kognitivno bihevioralna terapija. Ima najstručniji pristup i radi po principu domaće zadaće. Npr. daju im se zadaci koji moraju napraviti, ali da ne daju svoj maksimum ili ga čak ostave nedovršenog. Osoba vidi da se ništa katastrofično nije dogodilo ako ne ide preko svojih granica. Uvid u razmišljanja i misli, pokušaj promjena iz crnog bijelog razmišljanja, shvatimo da postoji široki spektar iskustva, ponašanje i doživljaja. Jako često su osjetljivi na sebe oko sramoćenja, sve im je sramota. Treba raditi s njima da prihvate „sramotu“ ili neugodu kao sastavni dio života i da to može čak biti zabavno. Osoba najviše može sama sebi pomoći tako da promjeni okolinu. Ako okolina to potiče ili nagrađuje ili slično. Pronaći neki drugi posao ili hobi, društvo u konačnici.
“Lijepo i egzotično zvuči da nema ništa savršeno u tome da smo savršeni. Nije autentično. Prilično je lažno tvrditi da je sve super u svakom trenutku.”
Svako tko to tvrdi drugima trebao bi se zapitati u sebi zašto ima potrebu druge u to uvjeravati. Osoba s druga strane treba preispitati, a ne da preuzme to na sebe i pokrene neku svoju patnju. Tko kod kaže da mu je sve u životu savršeno vjerovatno laže pa tu treba uključiti kritičko razmišljanje. Život nije ravna crta i dobro da nije jer na taj način ne bismo znali cijeniti dobre stvari.
Koje strategije ili tehnike možete još nabrojiti da osoba sama sebi pomogne?
Ono što bih još preporučila je voditi dnevnik, dnevnik misli, koje nam najčešće misli prolaze kroz glavu. Onda imate konačno na jednom mjestu sažetak većine vaših razmišljanja kojih postajati svjesni. Ne radite listu zadataka koja je beskonačna, već morate napraviti tri stvari i to je to. Ograničimo to što si stavimo na leđa u jednom danu, tjednu, mjesecu. Često perfekcionisti misle ako naprave više od drugih da jedino tada vrijede. U timskom radu su dosta teški, reći će da su napravili više od kolega, a s druge strane i da se kolege nisu dovoljno trudili. Sklonost uspoređivanju je već zalazak u narcizam to su nezreli obrambeni mehanizmi. Trebamo se uspoređivati temporalno, kakvi smo bili prije, kakvi su nam planovi, naučiti planirati i postavljati si tzv. SMART ciljeve (određen, mjerljiv, ostvariv, realan i vremenski određen). Biti sami za sebe izvor povratnih informacija, ne čekati tuđu reakciju, znati sebi održati pep talk. Naprimjer: dao sam sve od sebe, sve je uredu, potrudio si se, nema veze drugi put će biti bolje…. Pokušati zaustaviti negativni govor o sebi.
Kako se perfekcionizam može razlikovati između kultura?
Perfekcionizam je dominantan u zapadnjačkim kulturama, sve je usmjereno na pojedinca. Naviknuti smo misliti o sebi do najmanjih detalja. Volimo pričati o sebi. Isticati prednosti, pričati o svojim mana i radimo od njih neke društvene poželjne. Azijske kulture nisu takve njima pojam perf. kao takav ne postoji, njima je cilj zajedničko dobro. Njima to nije ni predmet rasprave hoćeš dat sve o sebe ili ne, kod njih je to „dogovoreno“da daš sve. Oni gledaju cijeli kontekst: ako je više ljudi sretno, a jedna osoba je ljuta onda je i ona sretna. Drukčiji je to pogled na svijet, nema velikoga slavlja nakon uspjeha ako nije kolektivan. Ne slave diplome jer smatraju da pridonose društvu gospodarstvu. Južna polutka su zemlje koje ne cijene perfekcionizam. U Latinskoj Americi ako nemate vrijeme za prijatelje, niste pozitivna osoba. Oni su jako orijentirani na zajedništvo i nije pozitivno biti jako zauzet.
O utjecaju društvenih medija koje je vaše mišljenje?
To nije zahvalno za iskomentirati jer svi mi pratimo drugačije sadržaje. Istaknula bih kako društvene mreže promoviraju trend savršenstva. Instagram je vizualna platforma koja dosta promovira estetsko savršenstvo. Ide do tih mjera da ljudi bace nešto sto odlično funkcionira jer nije dovoljno estetski lijepo. Stvara se plodno tlo za konzumerizam najgore vrste i ne brigu o okolišu. Nadam se da ćemo početi prihvaćati stare ružne čajnike za vodu i ne pridavati pozornosti tim vrijednostima. Stope depresije i anksioznosti će se povećavati ako krenemo tim pravcem. Imperativ je postao da tek kad nešto steknemo, počinjemo razmišljati o tome tko smo i koje su naše prave potrebe, umjeto da bude obrnuto. U isto vrijeme objektivna procjena samih sebe je sve lošija.
“Svi vidimo druge, a malo je samorefleksije jer želimo zadržati tu savršenu sliku i jako smo skloni kopirati druge jer idemo na sigurno.”
Može neka riječ za kraj, neko vaše zapažanje i savjet.
Prije sam radila u savjetovalištu za mlade i volontirala u savjetovalištu na fakultetu. Ono što sam primijetila da je zajedničko da preskočimo dio upoznavanja samoga sebe. Jedan dio života smo djeca koja slušaju naredbe, ispunjavaju zadatke drugih. I onda slijedi nagla i burna tranzicija u svijet odraslih iz čega trebamo se izaći kao osoba koja zna što želi, koje su joj vrijednosti i koje dobre strane. Mladi tu nemaju dovoljno podrške da ne pogriješe ili čak i da pogriješe bez da ih se osuđuje. Važno je biti zadovoljan sam sa sobom i shvatiti da puno toga ne ovisi o nama, prihvatiti tu neizvjesnost života. Mladi ljudi nisu još svijesni da život nije uvijek pravedan, da nema garancije kako će ići, i ako negiramo neizvjesnost i težinu života, sve smo više nezadovoljni. Nezadovoljini ljudi nisu dobre kolege, prijatelji,a ni suputnici sami sebi na kraju. Trebamo se sve češće zapitati čemu težimo, zašto i koga će to usrećiti, možemo li bez toga i ako možemo ne tjerati savršenstvo nego uživati u sitnicama koje život znače.
Comments are closed.