„Postoje tri tipa osoba: oni na vrhu, oni na dnu i oni koji padaju.“ Uvodna je to rečenica distopijskog trilera iz 2019. koji skriva društvenu alegoriju na današnje društvo kasnog kapitalizma. Film The Platform, izvorno El hoyo, španjolski je film redatelja Galder Gaztelu-Urrutia, koji opisuje vertikalni zatvor, gdje svaki nivo sadrži dva zatvorenika, a koji ima rupu u sredinu kroz koju prolazi pokretna platforma, odnosno švedski stol s vrhunskom hranom. Hrana se na svakom nivou zadržava svega dvije minute, hrana se ne smije zadržavati na levelu nakon što platforma ode, a problem je što hrana kreće od vrha, pa zbog sebičnosti onih gore, oni na dnu rupe su primorani raditi ekstremne stvari u stanju gladi kako bi preživjeli. Zatvorenici se na kraju svakog mjeseca rotiraju na novu razinu, stoga onaj koji je bio na vrhu, vrlo lako se može probuditi na dnu.
Taj sustav nije samo za pojedince koji su sagriješili i učinili kažnjivo djelo, već i za one koji svojevoljno žele otići u takav sustav. Jedan od takvih je i protagonist Goreng (Ivan Massagué) koji ulazi kako bi dobio fakultetsku diplomu. No, Goreng je naivan, ne razmišljajući koje grozote zatvor skriva, ulazi u zatvor s knjigom Don Quijote te se bori protiv vjetrenjača (sistema) kako bi izjedrio solidarnost u zajednici koja je zaboravila na tolerantnost i empatiju, a koja njeguje natjecanje, sukob i pohlepu. Glavni problem zatvora je što se oni na vrhu ne žele odreći viška hrane, nego grabe koliko mogu, a s druge strane, oni na dnu su previše zauzeti preživljavanjem i gladi da kada dođu na vrh oponašaju svoje prethodnike i ne odriču se viška. Glavno pitanje je da li postoji spontana solidarnost ili je za razvitak solidarnosti potreban neki početni impuls, odnosno netko?
Film je dinamičan i s nestrpljenjem se očekuje iduća scena, no nije za one slabih želudaca zbog uvrnutosti koje se javljaju na nižim razinama. Niže razine prikazuju ludilo, glad, borbu za život koju nije ugodno za gledati, no upravo zbog pretjeranosti određenih scena navodi na razmišljanje o oblikovanju osobe kroz sistem i njegovu nepravdu te okrutnost koja se javlja u otuđujućem okruženju. Film je nedvojbeno zamišljen da bude otvoren interpretaciji zbog svog kraja te iako ima šokantne kadrove, vrijedan je gledanja jer je drugačiji, nešto novo na filmskoj sceni te odlično prenosi poruku da čovječanstvo mora pravedno raspodijeliti bogatstvo. Govori o svjetovima u kojima živimo, o statusu, izborima i kako ti postupci utječu na druge, a dobio je nagradu People’s Choice Award Midnight Madness, te tri nagrade za najbolje specijalne efekte.
Comments are closed.