U knjizi autor izdvaja šest dirigenata koje entuzijastično promatra i analizira. Podijeljena je u šest poglavlja, svako za pojedinog dirigentskog velikana, a to su: Valerij Gergijev, Mariss Jansons, Jonathan Nott, Simon Rattle, Ivan Fischer te Claudio Abbado. Autor objašnjava i kako se dirigiranje mijenjalo još od Grčke do danas, a dotiče se i pitanja zašto u ulozi dirigenata vidimo muškarce, a ne žene i to usprkos činjenici da na studijima ima mnogo studentica, a u struci ih nema. Nadalje, daje se pažnja i glazbenom iskustvu slušanja glazbenih izvedbi uživo od kojih se očekuje da budu „nadahnjujuće“ i da na nas ostave dojam dok izlazimo iz dvorane. Trpimir Matasović komentirao je kako bi „radije slušao glazbenu izvedbu uživo s tehničkim greškama nego studijski savršenu izvedbu…“. Na to se Berislav Šipuš nadovezao da „ponekad sa nesavršene izvedbe možemo izaći ispunjeni, a nekad sa savršene prazni“. Govornici su se na kraju u jednome složili – „knjiga je pisana pitkim i pristupačnim jezikom, za široku publiku, a ne samo za struku“. Dakle, moći će ju jednako razumjeti osoba koja nema glazbenog obrazovanja, ali jednako tako voli glazbenu umjetnost kao i netko tko se profesionalno bavi glazbom.
Comments are closed.