Press "Enter" to skip to content

“UBOJSTVO JESSEA JAMESA OD UBOJICE ROBERTA FORDA”: “Influencer” Divljega zapada i “idioti” koji su ga slijedili

„Ubojstvo Jessea Jamesa od ubojice Roberta Forda“ (2007) je adaptacija romana istoimenog naziva, i filmsko ostvarenje koje kroz trajanje od skorom 3 sata prepričava mit i „istinu“ o američkom odmetniku i „idiotima“ koji su ga slijedili. Nastalo u režiji, i samoga scenarista filma, Andrewa Dominika, koji potpisuje jednako značajna filmska djela poput „Choppera“ (2000), „Ubij ih nježno“ (2012) i, prošlogodišnju kontroverznu tvorevinu koja istražuje život Marilyn Monroe, „Plavušu“ (2022).

I ono što je nekakva vrsta uzorka, spona koja povezuje većinu njegovih filmova jest ona o „istini“. Drugim riječima, Andrew Dominik uzima neki stvarni događaj ili, točnije govoreći, ličnost i nastoji dočarati njihov život, i događaje u koje je opća javnost, donekle, upućena, kroz nekakvu vlastitu interpretaciju onoga što bi mogla biti istina istine, a, istovremeno, potkrepljujući dozom realizma – oblikovano autentičnim dijalozima, kostimografijom, glumačkim izvedbama na vrhu ljestvica kvalitete i, barem u slučaju ovoga filma, ponekad, intenzivnim scenama nasilja.

Stoga, dok govorimo o „Ubojstvu Jessea Jamesa od ubojice Roberta Forda“ onda govorimo o revizionističkom vesternu koji dekonstruira mit Divljega zapada, i ikonu toga svijeta – Jessea Jamesa, kao figure koja je krala od bogatih da bi davala siromašnima – i u prvi plan stavlja „istinu“ ili, barem, ono što se smatra da je istina bila.

A „istina“ je – barem na prvi pogled, ili, uopće, pogrešno protumačena – usađena u mentalno nestabilnu osobu, unakaženu grijesima svoje prošlosti, narcisoidnu i inteligentnu, i s ruljom iza svojih leđa koja vjeruje u taj mit što je Divlji zapad i u nepostojeću verziju Jessea Jamesa.

I film to dočarava izvanredno!

S jedne strane imamo skupinu njegovih sljedbenika – užih članova bande prekrasno utjelovljenih od strane Jeremya Rennera, Paula Schneidera i Garreta Dillahunta – koji, unatoč razumijevanju „prave“ ličnosti što stoji iza „mita“, odluče pratiti i slijediti naredbe samoga kriminalca zbog razloga slave koja dolazi kao nagrada kroz kulturološki usađenu legendu i mit Divljega zapada i odmetništva u narav američkoga društva, a sve uzrokovano raskolom svjetonazora naroda nakon Građanskoga rata.

S druge strane, tu se nalaze sami zaljubljenici u „mit i legendu“, novopečeni članovi bande –braća Ford, bez mane odglumljena od strane Sama Rockwella i Oscarom nominiranog Caseya Afflecka – i, uglavnom, nesvjesni onoga što bi prava osoba Jessea Jamesa, uistinu, mogla biti – barem u početku – a željni, ne nužno slave, koliko, zapravo, nekakve vrste emocionalnoga priznanja od strane „mita i legende“ – onoga što ih je, zapravo, američko društvo toga doba, donekle, naučilo da se treba cijeniti, a i, paradoksalno, prezirati.

I s treće strane, imamo publiku; imamo nas same. U našem promatranju zbivanja odlučujemo koja verzija događaja, pa i same ličnosti protagonista, uistinu je važeća. Jer taj – možemo ga tako nazvati – treći pristup – skorom kao probijanje četvrtoga zida, iako u filmu nema izravnoga obraćanja publici – sadržava naratora koji kroz montažu različitih scena – obično onih koji u svojoj srži sadržavaju prikaz svakodnevnoga života Jessea Jamesa – opisuje američkoga odmetnika, istovremeno, kao najobičnijeg obiteljskog čovjeka ali i osobu veću od života samog, a sve vizualno dočarano scenografijom Rogera Deakinsa, koja kao da implicira stanja slična snu.

I, naravno, glazba Nicka Cavea i Warrena Ellisa – prema mojem mišljenju – kao najbolja glazbena podloga ikad stvorena za filmsko platno, a koja dodatno podupire atmosferu halucinatornog stanja.

A za kraj imamo čovjeka i mita samog, Jessea Jamesa, Brada Pitta u najboljoj ulozi svoje karijere, koji kroz svoju interakciju s ostalim likovima nagovještava i objašnjava elemente svoje osobnosti, a suprotstavljano nerealnim očekivanjima njegovih sljedbenika i mitu američkoga društva, mitu koji je krao od bogatih i nastavio borbu Juga nakon Građanskoga rata.

Stoga, pitanje se postavlja: Što je bila, i jest, istina o tome čovjeku?

“Rooms seemed hotter when he was in them. Rains fell straighter. Clocks slowed. Sounds were amplified.”

„Ubojstvo Jessea Jamesa od ubojice Roberta Forda“ jest jedan od najboljih filmova 21. stoljeća – i, definitivno, meni najdraži film ikad – i onaj koji je, u velikoj mjeri – koliko god „smiješno“ to zvučalo – jedan od aktualnijih filmova današnjice. Danas živimo u „digitalnome dobu“ „influencera“ i njihovog utjecaja na suvremenu mladež kroz medijski prostor, i stvaranje nerealnih očekivanja vanjskoga svijeta, i normi takvoga svijeta, a sve standardizirano i normalizirano kroz korištenje društvenih mreža i praćenja nepostojećih i nestvarnih ličnosti „influencera“, “životnih gurua”, “intelektualaca” –  svih onih licemjernih i u skrivanju iza profila „mita i legendi“ – kao suvremeni “odmetnici” – a u svrhu, prvenstveno, profita i lobiranja ideologija i propagandi.

Uglavnom, 19. stoljeće ili 21. stoljeće, ništa se, zapravo, ne mijenja.

Remek-djelo!!!

Comments are closed.