Bivša studentica kroatologije i latinskog jezika Fakulteta hrvatskih studija, Barbara Grgić, urednica je portala Beli Zagreb Grad. Na putu k uspjehu nije se osvrtala na brojke, svakodnevno je pisala o onome što voli – kulturi. U razgovoru s njom doznajemo kada se javila ljubav prema Zagrebu i kako je uspjela spojiti strast i struku.
- Uvjerena sam da si na ovo pitanje odgovorila mnoštvo puta, ali sve nas zanima kako si se odvažila i osnovala portal Beli Zagreb Grad? Je li početak bio težak?
Misao je to koja mi se godinama vrtjela po glavi, samo što me doslovno trebalo prodrmati kako bih se na to i odvažila. Naime, sam je portal nastao netom nakon potresa u Zagrebu. Divljala je korona, svi su manijakalno pustošili police s toaletnim papirom, sve se otkazivalo i budućnost je za brojne umjetnike i kulturnjake postala neizvjesna.
Kultura je često, da se tako izrazim, zadnja rupa na svirali što se tiče mainstream medija. Pogledajte samo u koliko se sati emitiraju vijesti iz kulture, prolistajte novine i izbrojite stranice koje se ostavljaju za kulturne sadržaje. Možete ih izbrojati na prste jedne ruke. Sve je manje mjesta za umjetnost, no, zato je sve više mjesta za prljavi veš tih istih umjetnika. Nitko neće pisati o predobroj poruci koju nosi pjesma neke pjevačice, svi će pisati o boji ruža koji je ta pjevačica uskladila ili nije uskladila s haljinom. Kultura nije profitabilna. I netko je tome trebao stati na kraj.
Beli Zagreb Grad je jedan od rijetkih portala ne samo u Hrvatskoj, već i na čitavom Balkanu koji se bavi kulturom i umjetnošću, na kojem nema skandala, crne kronike niti oglasnog prostora. Ne zanimaju me tuđe privatne stvari, tuđa intima. Zanima me što netko ima za ponuditi ovom društvu, žednom nečega konkretnog, nečega vrijednog i nečega zbog čega će na trenutak zastati i reći: „Oh, pa ovo drži vodu. Na ovo se isplati utrošiti vrijeme“. Bilo da je u pitanju knjiga, novi album, nova predstava ili izložba. Upravo nas je pandemija podsjetila na vrijednost koju umjetnost ima u našim životima. Koliko nam nedostaju koncerti bez maski ili predstave bez razmaka. Svaki je početak težak, no mene to tada nije sekiralo. Znala sam da će kad tad doći do neke greške, nekog tipfelera ili pak pada cijelog servera. I došlo je. I događali su se i tipfeleri – i u paragrafima i u podnaslovima i u naslovima. I? Svijet nije propao. Previše se zamaramo što će se dogoditi ako pogriješimo. Volim griješiti. Obožavam. Jer samo iz tih grešaka sam do sada nešto naučila.
2. Postoji li netko tko je obilježio tvoj put i utjecao na interes koji si stvorila prema kulturi, povijesti i umjetnošću?
Uh. Puno je ljudi obilježilo moj put. Mahom su to profesori. Uvijek izdvajam nastavnika geografije i povijesti u osnovnoj školi, Ljupka Čolića, profesoricu hrvatskog jezika Nadu Jakovčević i profesora povijesti Zvonka Brečića. Danas, kada sam i sama magistra edukacije, po njihovom primjeru vidim što znači biti dobar magistar. Učitelj. Koliko je to samo lijepa riječ. Imati sposobnost nekoga nešto naučiti. Biti učitelj stvarno jest poziv. Oni su mi usadili nekakav početni interes za samom povijesti i hrvatskim jezikom iz kojih se sve kasnije i razvilo.
Kada vrtim film unazad, danas mi je sasvim logično da sam tu gdje jesam. Oduvijek sam obožavala gledati glazbene emisije, kvizove i putopise. Za malenu mene Goran Milić i Danijela Trbović bili su pojam svemira. Sve ovo i sada izgleda „nabacano“, a u mojoj glavi tvori savršeno smislenu logičnu cjelinu. Stvari koje volimo raditi nisu slučajne, one su naš poziv.
Na samom studiju kroatologije i latinskog jezika dodatno sam razvila neki smisao za sve ovo, osobito na diplomskom studiju. Profesoru Piskaču ću do groba biti zahvalna što me upoznao s biblioterapijom, a zbog profesora Marka Jerkovića zavoljela sam hagiografiju. Ako bih studentima mogla savjetovati da upišu samo jedan izborni predmet – onda bi moj odgovor bio – „Interpretacija književnoga teksta“. Tek sam na tom kolegiju, prvi put, nakon Ljupka, Nade i Zvonka, shvatila da je ono što čini dobrog profesora – sloboda i poštovanje. Sloboda da pusti učenika da sam dođe do zaključka, ne držeći i ne gurajući ga. Već stojeći po strani spreman pružiti ruku i pokazati smjer u slučaju da se učenik spotakne i padne. Poštovanje – učenikovih ideja i razmišljanja. Nema krivih odgovora i nema glupih pitanja.
3. Gdje pronalaziš inspiraciju za svoje originalne priče?
Priče pronalaze mene jednako tako kao što i ja pronalazim njih. Volim tu mogućnost i moć da mogu ispričati nečiju priču. Tajna je u slušanju. Kada dobro slušaš, onda se pravo pitanje nameće samo po sebi. Imamo dva uha i jedan jezik. Da više slušamo, a manje pričamo. Svi imaju priču koja je vrijedna pričanja i od svakoga možeš nešto naučiti – i od prodavačice u trgovini i od pijanista i od pilota. Samo treba naučiti slušati.
Za kratke priče na Instagramu, inspiracija je također svuda oko mene. To su zapravo neke moje misli o ispravnom življenju. Primjerice: “Direktora i domara tretiraj isto”, “U mom kraju poštenje je još uvijek u modi”, “Tvoja usputna stanica nije tvoje konačno odredište” i slično.
4. Kako uspijevaš uskladiti sve obaveze? Daj nam tajni recept uspjeha.
Ovo je nešto na što bih voljela upozoriti sve studente. Danas svi glorificiraju naporan rad. Svi imaju 15 rokovnika, 60 tablica, 70 projekata na kojima rade istodobno. Bit je raditi pametno, a ne raditi naporno. Posložiti prioritete. Samoj sebi uvijek biti spremna odgovoriti na pitanje: zašto? Zašto radim to što radim? Zašto svoje vrijeme posvećujem upravo ovome? Dok imamo odgovor koji je potpuno povezan sa samom svrhom našega življenja, obveze će se posložiti same od sebe. Nema recepta za uspjeh jer je uspjeh individualna stvar. Za nekog je uspjeh imati šest nekretnina. Za nekog je imati puno djece i živjeti miran seoski život. Za nekog je živjeti na račun tuđih grbača. Po meni je uspjeh živjeti svoju svrhu. Kad osjetimo da smo zbog nečega na svijetu upravo u 2022. godini – provesti ostatak života čineći upravo to što smo poslani da činimo. To se zove živjeti svoju svrhu i po meni je to jedino ispravno življenje.
5. S obzirom na tvoju bogatu volontersku karijeru, što bi preporučila studentima koji se žele okušati u nečem novom, gdje započeti i na što se fokusirati?
Za početak – fokusirati se na svoj unutarnji glas. Znati što žele, a što ne žele. Nekad je znati što ne želiš jedini put koji će te odvesti do onoga što uistinu želiš. Metoda pokušaja i promašaja. Treba svašta probati. Ako želite steći neke konkretne vještine vezane uz struku kojom se želim baviti – palite laptop i šaljite otvorene molbe. Predstavite se, recite da ste voljni učiti. Koliko će vama dobro doći da vas netko obuči, vjerujete, toliko će i njima dobro doći besplatna radna snaga. Ako vam je stalo do „mira u svijetu“, počnite u svojoj lokalnoj zajednici. Obiđite najbliži starački dom. Pitajte možete li provesti vrijeme s ljudima koji u njemu žive. Zaigrati partiju šaha ili bele. Poslušajte što oni imaju za reći. Obiđite domove za nezbrinutu djecu. Pomozite im sa zadaćom, naučite ih neku novu riječ iz njemačkog, razlomke ili deklinacije. Što god. Doslovno, mogućnosti je bezbroj. Svi želimo napraviti nešto dobro, a provedemo više vremena razmišljajući o tome, nego to i čineći. Tako da, manje priče, više (volonterskog) rada.
6. Sigurno nije bilo lako ostvariti ovoliki uspjeh bez problema. Postoji li nešto što te može izbaciti iz takta i kako se nosiš s problemima? Tko ti je najveća podrška u tim trenutcima?
Dolazim iz Dalmatinske zagore, mene sve može izbaciti iz takta. Šalu na stranu, trebalo mi je dosta vremena da prestanem razmišljati toliko unaprijed. Overthinker sam po prirodi i to mi nije donijelo ništa dobrog. Doduše, imala sam rješenje i plan A, B, C, D, E i tako do kraja abecede. No, isto tako, plan B mi je donio Bore. Pa sam odlučila imati plan A i ne dozvoliti mu da propadne. Danas se zamaram problemima koje imam danas. Sutra ću se zamarati problemima koje ću imati sutra i slično.
Što se podrške tiče, mogla bih sada nabrojati krug obitelji i prijatelja, no, prvi put ikad ću na ovo pitanje odgovoriti – ja. Bilo je trenutaka kada nikome nisam niti htjela govoriti kroz što prolazim. Jer – čemu? Njih ću samo nasekirati, a utrošit ću vrijeme na raspravljanje o problemu, umjesto na njegovo konkretno rješavanje. Tako da, hvala meni koja sam toliko puta stisnula zube i momački izdržala bezbroj situacija. I, da budem jasna, ne radi se o egotripu, sebičnosti ili slično – radi se o samosvijesti. Postati svjestan sebe danas je jako teško, uz sve distrakcije na dnevnoj bazi. Dati sam sebi ruku kada ti je nitko ne daje i sam sebi zapljeskati kada ti nitko drugi ne plješće – to je isto snaga.
7. Nas kao studente komunikologije zanima kako si odradila sve tehničke korake izrade portala i podcasta koji nisu baš jednostavni.
Nisu jednostavni, ali nisu niti toliko komplicirani. Što se portala tiče, radim na WordPressu. Sve što vam je za WordPress potrebno su domena, hosting i dobra volja. Bez jednog od ta tri faktora se ne može. Toliko je tutoriala na YouTubeu i ostalim servisima iz kojih možemo naučiti ne samo WordPress, već i heklanje, kineski, programiranje u Javi, šah, kuhati i toliko toga. A što mi radimo? Gubimo vrijeme na TikToku gledajući kako koza skače preko jarka pa se spotakne i zaglavi u njemu. Bez uvrede kozi.
8. Jesi li zadovoljna ovim što si ostvarila i kako prognoziraš budućnost svog projekta?
Jesam. Apsolutno. Posebice sam ponosna na podcaste. Nisam mislila da će se cijela priča s podcastima realizirati u tako kratkom roku pa sam posebice zahvalna ekipi iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice koja je prepoznala koncept i cilj podcasta Beli Zagreb Grad. Hvala Dragani, Sanji, Ivici, Maji i ostatku ekipe na svemu. „Pretežno vedro, pretežno vedro, Vakula je rek’o“.
S obzirom na to da te želim pitati još sigurno tisuću pitanja, evo nekoliko koja zahtijevaju brze odgovore:
Da imaš svjetsku pažnju 30 sekundi, o kojoj temi bi pričala? Počela bih recitirati „Pobratimstvo lica u svemiru“ pa dokle stignem.
Jedna pjesma koju bi mogla slušati na repeatu do kraja života? Ovo je najteže pitanje na svijetu. Uz ogromnu muku – „Eto, pjesma“, Rade Šerbedžija.
Najdraža zagrebačka zgrada? Hrvatsko narodno kazalište.
Event na koji bi htjela biti pozvana? Htjela bih biti pozvana na svaki rođendan svojih najbližih. To bi značilo da su još uvijek živi, zdravi i da me žele u životu.
Kad bi svi poslovi imali jednake plaće i sate, koji bi posao željela imati? Željela bih raditi kao učiteljica književnosti. Jer – književnost nas toliko toga može naučiti. Na mome satu obavezno bi se slušala glazba i zalijevale biljke. Svaki bi učenik imao nekoliko svojih biljki koje bi se prenosile kroz generacije.
Hrvatski živući umjetnik/umjetnica koji zahtjeva više pažnje? Uf. Toliko njih. Rubrika „intervjui“ na Belom Zagreb Gradu.
Postoji li aplikacija koju mrziš, ali svejedno moraš koristiti? Pripada li alarm pod aplikacije?!
Da je tvoj život film, kako bi se zvao? Vjetar s Veljuva.
Što je nešto što više nikada nećeš učiniti? Nikada više neću zatvoriti oči na ono što mi ljudi pokažu da jesu, nadajući se da su ono što sam o njima stvorila u svojoj glavi. I nikada više neću otići spavati bez da se zahvalim na svemu što imam.
Be First to Comment