Studentski dom Stjepan Radić najveći je i najpoznatiji dom u Zagrebu, a i u Hrvatskoj. Ovim studentskim naseljem odiše poseban ‘duh Save’ i većini studenata upravo je zato on prvi izbor kod odabira mjesta stanovanja za vrijeme fakultetskih dana. Dom je krcat popratnim sadržajima poput fitness centra, kino dvorane, učionica, trgovine te plesne dvorane, a tu su još i dva restorana studentske prehrane, pizzeria i caffe Slastičarna.
Takozvana Sava, ipak ne bi bila to što jest da nije ljudi koji u njoj obitavaju, a kojih tamo ima preko 4000. Taj ‘savski duh’ leži u čestim druženjima kako u sobama, tako i vani na tzv. krugovima na kojima se u toplije vrijeme zna skupiti stotine studenata. Sava je poznata po svom veselom životu, svirkama, ali i dobrim ljudima koji su uvijek spremni pomoći. Sve u svemu, nije teško zamisliti zašto je upravo ovaj dom najtraženiji. Upravo na Savi živi velik broj studenata Fakulteta hrvatskih studija, a iako ona ima svojih problema i nedostataka, jedan od najvažnijih koji se tiče ovih studenata je prometna povezanost doma i Znanstveno-učilišnog kampusa Borongaj na kojemu se fakultet nalazi. Od doma do Borongaja ne postoji direktna linija, nego su studenti primorani predsjedati. Na sam kampus voze samo dva autobusa, 215 i 236. Ako se odluče za 215, studenti moraju prvo sjesti na tramvaj 17 i voziti se do Heinzelove pa nekoliko minuta pješačiti do Kvaternikovog trga, odnosno ući u 5 pa do Tržnice Kvatrić te onda do samog Kvatrića. 215 uz to niti ne vozi skroz na kampus nego se mora pješačiti još gotovo 10 dodatnih minuta da bi se došlo do fakulteta.
Vlastita fotografija
No, za 236 stvar je još malo kompliciranija jer moraju predsjedati na čak dva tramvaja kako bi došli do Čavićeve gdje ih čeka bus koji ih vozi na kampus. S obzirom na to da se presjeda, u obzir se mora uzeti i vjerojatnost kašnjenja i nedolaženja autobusa zbog čega se mora kretati puno ranije ako žele stići na vrijeme. Studenti tako na putovanje na i s faksa gube gotovo tri sata svoga dana.
„Jako je naporno svaki dan putovati skoro sat i pol na faks i s faksa natrag u dom. Ja idem na 236 pa moram ići na dva tramvaja samo kako bih došla do busa koji bi me onda dovezao na kampus. Najgore je kad imam predavanje u osam ujutro jer onda krećem otprilike dvadeset do sedam kako bih stigla na vrijeme. Imam i kolege koji putuju s 215 i razlog zašto moraju kretati tako rano je jer moraju računati s tim da će bus kasniti ili, još češće, da se uopće neće pojaviti. Ponekad preskoči i po dvije-tri linije pa kasne na predavanje, a ni to baš nije ugodno.” navodi Tina (20), studentica na kampusu. Dodaje i: „Kada imam trosatnu pauzu između predavanja, ne stignem otići u dom i vratiti se pa imam osjećaj kao da ‘gubim’ dan čekajući prvo tramvaje, autobus, a onda i predavanja, a kada se vratim u dom premorena sam od toga svega pa bih najradije samo legla i zaspala.”
Rješenje problema?
Veliko je pitanje kako ovaj problem riješiti. Dva moguća rješenja su uvođenje tramvajske linije koja bi studente dovezla skoro do kampusa da se ne moraju oslanjati na nepouzdane autobuse ili izgradnja studentskog doma na kampusu koji bi mogao primiti studente fakulteta koji se tamo nalaze. Ovo nisu neka revolucionarna rješenja, a o njima se priča već duže vrijeme, no ništa se po tom pitanju ne poduzima. Borongajski kampus je očito vrlo loše povezan s ostatkom grada pa bi bilo koje od ovih rješenja bilo idealno za sve one koji putuju izdaleka. Potrošiti tri sata dnevno samo na putovanje nije uopće malena stvar i definitivno bi se nešto trebalo poduzeti kako bi se studentima olakšalo studiranje jer ovo za sobom vuče i manjak vremena za učenje, za sebe, za spavanje i za privatni i društveni život, a ovo bi trebalo biti najbolje razdoblje naših života.
Comments are closed.